Izdvajamo

Piše: Šerif Velić

Priča druga (Ostvareni san, iz romana Inat bosanskog goluba)

 

Behar se rano otrunio te godine. Prve hašlame počele su ruditi već u maju...
U maloj čaršiji podno Kozare živjelo se u grozničavom iščekivanju hoće li biti rata. Nije se znalo šta nosi dan, a šta noć.
Ajša, Hajrina mati, lomila je prste i glasno othukivala. Pamti Drugi svjetski rat i pokolj prilikom “oslobađanja” njene čaršije. I tada su se zbog nečega svetili, a ubijali odreda, sve što im je došlo pred cijev i pod kamu. Na njene oči ubili su njenog Jusu. U vlastitoj avliji. Nikad nije smjela ni upitati šta je skrivio. Slutila je da bi moglo biti još i gore. Svojim očima gleda nepregledne vojne kolone kako, poput sivomaslinastih zmijurina, gmižu regionalnim putem prema Banjoj Luci. Povlače se iz Slovenije i Hrvatske.

I Hajra je bila uznemirena, ali nije osjećala strah. Čim su saznali da Srbi namjeravaju napasti, ona i njen Hamza priključili su se grupi za odbranu. Svjesni su da ne mogu učiniti mnogo, ali su odlučili boriti se. Danima su bili više izvan kuće nego u kući. Danju se dežuralo na periferiji, a noću patroliralo čaršijom.
– Hajro, kćeri, šta se to s tobom zbiva? Skroz si se promijenila? - pitala je zabrinuta mati, a ona bi odmahnula rukom i odgovorila:
– Ne brini, majko, sve će biti u redu.
Takav odgovor majci je povećavao nemir i zle slutnje.
– Ćerce draga, zar kod toliko čarsijskih mladića da baš ti moraš čamiti na tom punktu? Puška nije za tebe. Žensko si.
– Ali, majko...

Hajra i Hamza skupa su još od rane mladosti. Nekako u isto vrijeme dobili su posao u “Obućarskoj”, kako su u čaršiji zvali mali pogon za izradu kožne galanterije. Radili su na strojevima za oblikovanje gornjih dijelova muških cipela. Na nekoliko koraka jedno od drugoga.
Lijepo građen, izrazito visok, privlačio je svačiju pažnju. Bujna crna kosa krasila je visoko uzdignuto čelo. Duboka uspravna crta, između gustih obrva, koje su širokim lukom omeđavale njegove smeđe oči, činila ga je starijim nego što je bio. Izražen, malo povijen nos i dugo lice, s jakom i pomalo četvrtastom bradom. Sve to odavalo je čovjeka čvrstog i stabilnog karaktera.
Sviđao joj se, a sviđao se i drugima.
Ona, nasuprot njemu, sićuhna. Kad bi se propela na prste, jedva bi mu do ramena dosegla. Iz blizine, ako ga je htjela pogledati u oči, morala je glavu dobrahno zabaciti unazad. Ipak, koristila je svaku priliku da skrene njegovu pažnju.
– Hamza, molim te, de pogledaj ovo, de uradi ono. De mi pomozi…
Rado je pomagao, ali kako se njoj činilo, na nju nije posebno obraćao pažnju. A ona, iz dana u dan, bila sve zaljubljenija. Nije joj bilo dosta što ga gleda, nego je na njega mislila i kad nisu skupa. U mašti ga je zvala svojim. Pred spavanje, zadnje misli bile su namijenjene njemu. Kad se budila, prvo što bi ugledala bile su njegove krupne smeđe oči. Sva ustreptala, žurila je na posao, jer je znala da će sresti svoga Hamzu.
Htjelo se da se Hamza na poslu povrijedi. Mašina mu je zahvatila prst. Krv je šiknula, a Hajra to prva vidjela. A ko bi drugi? Hitro je prišla. Skinula je sa svoga vrata mahramu i brižno počela zamotavati mu ruku. Nije ga boljelo. Više se čudio Hajri sa koliko nježnosti i pažnje je to radila. Srce mu je zadrhtalo kad je u njenim očima spazio suze.
– Vidi ti nje… Pa, ako sam se malo posjekao, nije mi ruka otpala.
Kad ju je prvi put pozvao da skupa iziđu u čaršiju, pristala je. Od tada se nisu razdvajali.
Sve njene želje, kao u najljepšoj bajci, postale su stvarnost.
A on je, koliko god se trudio da joj pokaže koliko mu je do nje stalo, uvijek ostajao iznenađen. Na svaku njegovu lijepu riječ uzvraćala je još ljepšom, a svaki njegov umilni pogled, u njenim očima razbuktavao je još jači plamen ljubavi. Od pupoljka koji je bio svehnuo, Hajra se pretvorila u najljepšu ružu!
Hamza.
Dobroćudni div ispočetka se nije mogao načuditi odakle joj tolika snaga i energija, ali se vremenom naviknuo i pustio da ga ona vodi. Oboje su imali velike porodične kuće i mogli birati gdje će stanovati, a iznajmili su stančić.
Tako su se dogovorili. I njeni i njegovi su se bunili, ali kad su uvidjeli da ne koristi, pomirili se s tim.
Njihova čaršija bila je premala da bude grad, a pregolema da bude selo. Oni su je voljeli takvu kakva je i ne bi mogli zamisliti život negdje drugdje. Izgledala je kao da ju je sama planina iznjedrila. Prvi obronci počinjali su već u sokacima. Sa tri strane gora, a četvrta, jugoistočna strana, ravno polje dokle pogled dopire. Još ga je kao dijete njegov babo podučio vještini kretanja planinom.
Najljepša muzika bila mu je slušanje fijuka vjetra u stoljetnim planinskim šumama, a naljepši pogled sa planinskih visova gledati čaršiju i okolinu. I ljeti i zimi, koristio je svaku priliku da zaroni u tajanstvene planinske krajolike.
Otkad su skupa, on i njegova Hajra činili su to zajedno. 79 Inat bosanskog goluba.



Posebno u proljeće, voljela je planinski ugođaj. Noge je prala na bistrim potocima, na proplancima brala raznobojno cvijeće i kitila svoga Hamzu. Duboko u duši osjećala je da, ustvari, nigdje kao ovdje, u planini, ne može biti bliže Hamzi. Većinom su hodali bez određenog cilja, savladavali prepreke i uzajamno se pomagali. Nekad bi ona njemu pružila ruku, a nekad on njoj, a kad bi mu se učinilo da se umorila, s lahkoćom bi je uzeo u naručje i ponio, a ona bi ga zahvalno gledala, rukama mu obgrlivši vrat. Na proplancima su se odmarali.
Brao je šumsko cvijeće i uplitao u njene kose.
– Aha, mala, evo ga!
A onda je iznenada upitao:
– Bi li ti voljela imati naše dijete?
– Čuuj, bih li voljela? Naravno da bih! A ti?
– Ne jedno ili dvoje, cijeli tim.
– Muški ili ženski?
– Ha, ha, ha. Oba! - smijao se od srca Hamza.
Sve je počelo 24. maja 1992. godine u 14 sati i 15 minuta.
U nedjelju.
Pravoslavni posvećeni dan.
Prvo su otišli u crkvu, da ih pop blagoslovi, a onda granatama zasuli svoje dojučerašnje komšije.
U petak, dva dana ranije, isto se dogodilo muslimanskim naseljima zapadno od Prijedora.
Sveti dani? Pomiješali Božije i ljudsko u ime prolijevanja tuđe krvi.
A muslimani čekali da hašlame dospiju.
Strani ljudi, kao aveti, nahrupili u čaršiju. Počeli sa svojim 80 Muhamed Mahmutović

planovima. Hoće uzeti ono što nikad nije bilo njihovo. Želja im je da jednom zauvijek tuđe bude njihovo.
Ulog je velik!
Zato i zločin mora biti velik. Zato je Kozarac morao nestati sa lica Zemlje.
Za samo nekoliko dana nestalo je čaršije i njenih stanovnika. Kozarac je opljačkan i ponižen. Narod, po kratkom i unaprijed utvrđenom planu, snagom “svijetlog” oružja bi satjeran u logore. Kao stoka u torove.
U čaršiji ostali samo mrtvi. Na stotine leševa po sokacima, avlijama, u kućama. Mnoge su i žive spalili.
Ajša, Hajrina mati, nije znala šta bi. Kćerka joj govori da ide kud i ostali narod, a njoj se ne ide. Stara i nemoćna, ne može u planinu, a ni kćerki ne može reći da živa četnicima padne u ruke. Osjeća kao da joj se srce polovi. Sve se mora odlučiti za samo nekoliko minuta; narod u grupama i sa najnužnijim stvarima, oborenih glava, promiče prema mjestu gdje im je naređeno da dođu.
Kao da slute da se posljednji put gledaju. Majka joj, drhtavom staračkom rukom, miluje lice, a glasa niotkud.
Zanijemila.
Baš sada, kad je htjela toliko toga, ne može. Samo suze, krupne kao alem kamenovi, kvase obraze. Hamza stoji i gleda. Za njih dvoje, svaki trenutak je dragocjen, a nema snage da požuruje.
– Idi, majko..- na jedvite jade progovori Hajra.
– Srest ćemo se mi uskoro, ako Bog da. - pa se naglo okrenula, dotakla Hamzu za ruku i tako su zamakli za prvu kuću.
Skamenjena, bolom skrhana, majka jeknu:

– Hajro, kćeri, čuvajte se! Hamzaaaa, pazi na nju!
Htjela bi viknuti da joj glas cijelim Potkozarjem odjekne, a sve se pretvorilo u nemušti jauk.
U ruci joj na kukalj svezana mahrama i u njoj sav imetak. Nemoćna, i nije mogla ponijeti više.
– Ah, jadna li sam i čemerna! Moj Allahu, što me ne uze da ne gledam hala očima.
Majka Ajša je, uz pomoć komšija, nekako stigla do logora Trnopolje, a potom u Zenicu.
Kako se rastala sa Hajrom i zetom, jedva bi je namolili da popije koju kap vode. Ne bi ni vode da nije namislila makar živa stići, nek’ je barem ukopaju kako pristoji, da joj zvijeri ne raznose kosti. U Zenici je ispustila svoju plemenitu dušu. Ukopali su je na parceli namijenjenoj izbjeglicama.
Hamza i Hajra skupa, sa desetak mladića iz čaršije, duže od mjesec dana su u planini. Zadnjih nekoliko dana ne jedu ništa.
Nemaju šta.
Hrane je bilo dok su mogli ukrasti svoju iz čaršije i okolnih sela, ali su četnici krenuli u pretres Kozare.
Četnicima su nanijeli gubitke na nekoliko mjesta. Ali, kad su uvidjeli da tu ne mogu opstati, riješili su prebaciti se do rijeke Save i spas potražiti u Hrvatskoj. Nekolicina je uspjela. Hamza i Hajra nisu. Hamza je ranjen.
Kad je vidjela šta se s njim dogodilo, zaboravila je na opasnost. Prišla mu je. Molio je da ga ostavi i bježi.
– Dragi moj Hamza! Ranjen si! Sad će tebi tvoja Hajra pomoći…
Njen Hamza umro joj na krilu. Tako su je i četnici zatekli.
– Vidi bule kako zna žaliti. Je li? A bi li mene tako žalila?
Trgla se. Shvatila je šta joj se sprema. Pokušala se mašiti puške. Do života joj ionako više nije stalo. Ako nema njega, ni ona ne želi živjeti.
Bili su brži. Jedan je šutnuo pušku daleko od nje, a drugi su je, kako koji, zgrabili za kose, ruke i noge. Nije ih molila. Pokušala ih je isprovocirati uvredama da je ubiju, ali nisu htjeli. Obeščastili su je pokraj mrtvoga Hamzinog tijela.
Vezali su joj ruke i potjerali na put. U vozilu su joj povezali oči. Osjetila je kad su stigli u čaršiju. Čuvari su primili nekoliko komandi i nastavili. Uskoro su došli u Prijedor.
Samica. Pretučena, umorna, poželjela je leći na prljav i hladan beton, ali joj nisu dozvolili. Satima su je ispitivali i tukli. Tri dana. Kad su je dotjerali u logor, bila je u uniformi. Po svuda tragovi krvi. Hamzine i njene krvi. Sva raščupana, izubijana, a prkosna.
Nisu je odmah ubili zato što je to neprestano od njih tražila.
– Prokletnici! Imam samo ovaj život koji mi možete uzeti, ali neka znate, ja sam se iskupila i nikada se nećete moći naplatiti. Zarobili ste tijelo, ali dušu niste. Prokleti bili!
– Pričekaj, balijko. Ispunit ćemo ti želju, ali ne kad ti ’oćeš, nego kad mi ćednemo.
Nije jedina žena u logoru. Bila je jedina koja je dijelila sudbinu muškaraca. Ostale žene imale su pristup kupatilima jer su ih četnici silovali, a ona je boravila sa muškarcima u najtežim uslovima.
Iz “Bijele kuće” Hajru su prebacili u garažu. Tridesetak kvadrata, a stotinu trideset šest logoraša. Petero na kvadratni metar. Nije bilo moguće da svi sjednu, tako da se većinom stajalo.

Sa jedne strane, na visini od oko dva metra, bilo je nekoliko prozora manje veličine. I prozori, kao i vrata, zatvoreni. Neko neprestano moli da dozvole otvoriti vrata ili prozor, ali od “njih” nikakvoga znaka. Tako iz sata u sat. Danima. Jedni su moljakali za friški zrak, drugi za vodu. Stotinu trideset šest ljudi pretvoreni u jedno tijelo. Kad se neko pomjeri na jednom kraju, zaljulja se i drugi kraj. Vrelina zraka je tolika da se malter počinje otapati klizeći naniže.
Napokon dobijaju vodu. Kanister od deset litara u “Mujinoj” sobi upotrebljavan je kao WC i sav uflekan izmetom. Dobar dio kanistera je nožem odsječen tako da je bio uneređen i izvana i iznutra. Ali, na to niko nije obraćao pažnju. Ljudi su se otimali i prosipali tečnost koja život znači. Nije se znalo hoće li nastaviti doturati vodu. Neki su gubili svijest, a neki halucinirali.
Čovjek go, kao od majke rođen, propinje se i gazi po tijelima, ljubazno moli da ga propuste do frižidera da dohvati pivo i prilazi radijatoru. Sprečavaju ga. Počinje udarati šakama u zatvorena limena vrata. Izvana odgovaraju pucnjima. Dva metka, dva pogotka. Jauci. Nekom nesretniku smrskano koljeno, a drugome se metak zaustavio u stomaku.

Odvode ih.
U logoru Omarska nema milosti. Ili te ima ili nema. Ove dvojice nesretnika nema više.
Hajra je na sredini prostorije. Glave oborene na grudi. Samo bi s vremena na vrijeme pogledala oko sebe kao da nekoga traži. Pored nje je Faruk. Na glavi mu velika rana. Ucrvana. Udarili ga pištoljem. Za njega kažu da je iz Donje Puharske. Ona nije ništa govorila, ali glas o njoj išao je od uha do uha.
– Iz Kozarca je. Borila se. Zarobljena je na Kozari, šaptalo se sa puno poštovanja.
S njom su igrali posebnu igru. Igru mačke i miša. Više puta izvodili su je da je ubiju, a onda ponovo vraćali među logoraše. Željeli su je psihički slomiti. Da je natjeraju da ih moli.
Doveli su nekog golobradog četnika, dali mu pištolj u ruke i naredili mu da puca.
Nije imao hrabrosti. Prenemagao se i govorio da ne može. Napokon, traži da mu okrene leđa, ali Hajra odbija. Gleda mu ravno u oči. Mladić baca pištolj i bježi u mrak praćen podrugljivim smijehom i komentarima:
– Od ovog bre, nikad ni Srbina, ni pravog vojnika!
Drugi put izvode je i igraju “ruski rulet”, gdje samo ona gubi. Samo njen život je u pitanju. Pokazuju joj metak, zavrte doboš na revolveru i klade se hoće li opaliti ili neće. Molila je Boga da pištolj opali. Znala je da će je ubiti, prije ili kasnije. Milost nije očekivala, niti je tražila:
– Turkinjo, opet si imala sreće, ali viđećemo dokle.
Poslije svake torture vraćala se potištenija. Počela je gubiti razum. Logoraši su joj pokušavali pomoći koliko su mogli. Kad bi dobili vodu, zadnje kapi dodavali su njoj i Faruku.
Ravnodušno je prihvatala kanister. U njenom pogledu, osim duboke praznine, više nije bilo ničega. Tragovi patnje i bola oslikavali su joj se na licu. Bili su vidljivi prvi znaci ludila, možda i kome. Gleda u Faruka. Počinje govoriti. Prvo istiha, pa sve glasnije i brže:
– Hamza! Pa, i ti si ovdje. Dragi moj Hamza! Ranjen si! Sad će tebi tvoja Hajra pomoći…
Iz džepa vadi krpicu koja je nekad bila maramica i nježno čisti ranu na Farukovoj glavi. Iz kose mu vadi velike bijele crve i stavlja na maramicu. Faruk se ne buni. Trpi bol i još kaže da svi čujemo:

– Prebroj ih, sestro. Kad jednog dana iziđemo odavde, za svakog tog crva od mene ti je veliki dar.
Faruk Hrnčić iz Puharske preživio je logor Omarsku.
Nakon što su novinari objavili stravične slike iz četničkih logora, srpske vlasti odlučile su zatvoriti Omarsku. Logorašima je to bilo svejedno, zatvoreni smo u drugi logor.
Mato Tadić, Fajzo Mujkanović, Velida Mahmuljin i Hajra Hadžić bili su posljednje žrtve zloglasne Omarske.

Šerif Velić


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Ali eto život je kao rijeka, tece i ne zaustavlja se.