Izdvajamo

Piše: Elvir Softić Nastavnik Likovnog

Ovu priču bih počeo sa onim starim vicem o HASI i zlatnoj ribici koja mu je htjella ispuniti tri želje. PRVA želja veli on,  jedna lijepa žena. DRUGA, veli on da sva ova voda bude RAKIJA,  a treca, mislio , mislio , pa odjednom reće: MA NA OVO SVE JOŠ JEDNA LITRA RAKIJE.  Eh, u ovoj priči je upravo riječ o jednoj litri sa kojom je počinjala svaka RAFENA i šta je to značilo za tadašnju RAJU.

Doći do jedne litre rakije nije bilo uopšte lako, jer trebalo je sakupiti novac, a novaca je tada bilo veoma malo, a rafena se često pravila. MLADI su tada bili upućeni jedan na drugoga jer događalo se nije bogzna šta, pa kud se god krene uvjek su se na kraju našli negdje u čaršiji na okupu pa do refene nije trbalo dugo čekati. SVAKO bi dao ponešto para, ali uvjek je bilo onih koji nisu imali , pa bi naravno obećali dati drugi put, što opet nikad nisu dali, ali to se brzo zaboravljalo i tako svaki put.

AKO bi bilo dovoljno para onda bi se poslalo kakvo dijetae da kupi jedan litar, ali ako nije bilo dovoljno onda bi neko morao lično ići i uvjeravati vlasnika da će donijeti ostatak sutra, a to je rekao i zadnji put, na što bi ga vlasnik podsjetio,a onda bi se vadio na to da je dolazio,  ali nikoga nije bilo kod kuće. VLASNIK bi kao i uvjek popustio, a ovaj radosno pojurio nazad gdje su ostali već nabavili malo MEZE. Omiljeno mjesto sjedenja je bilo KRAJ RAMINCINE ŽLIBE iz koje je voda u mlazevima pravila dobar ŠTIMUNG. TU bi se sjedilo na travi i već nakon nekoliko gutljaja počelo glasno nadvikivati, prepričavati stare dogodovštine i gromoglasno smijati, ali uskoro bi litra pukla i onda se tražilo riješenje za još jednu.

NEKO bi se sjetio da se negdje može dobiti i na versiju. Dok bi ga čekali prepričavalo bi se nešto iz sličnih situacija , začinjeno smijehom, a kad bi ovaj, ,vraćajući se jos iz daleka trjumfalno mahao punom flašom, nastalo bi slavlje, jer druženje se moglo nastaviti.

U međuvremenu bi stiglo i pojačanje HARMONIKAŠ, a onda je to već bilo pravo veselje. Prvo bi se pjevalo tiho,  a kad bi rakija podigla temperaturu onda bi se prešlo u horsko jače pjevanje što bi uskoro privuklo još puno drugih, a koji su obavezno donosili svak ponešto, pa u goste se ne ide praznih ruku. I tako bilo bi odjednom svega dovoljno pa bi se druženje oteglo duboko u noć. U pauzama se prepričavale stare dogodovštine, dodavalo i uveličavalo, a našto bi mu jedni prebacili da tako prošli put nije pričao,  a opet drugi,  da se to njemu nije previdlo, a kad rakija dobro ojača onda bi neko već rekao; hajde ZAMANDALI VRATA (ne izmišljaj),  ali to pripovjedača nebi nimalo zbunilo, jer bez toga nebi ni valjala cijela priča.

ZNALO se dogoditi da se veselom društvu priključi i poneka djevojka, jer bilo je i tada modernih cura, a koje bi stimung podigle na još veći nivo jer tek je tada počinjalo pravo PJEVANJE. A KAD se povede kakva ljubavna onda je znala udariti i koja suza, pa kako više niko nije imao stida, počela bi se prpričavati vlastita emotivna sjećanja i boli i pri tom se međusobno ljubiti i grliti u znak razumjevanja i dobrog JARANSTVA.  DJEVOJKE bi i dalje pjevale u nadi da će konačno doći do željene osobe, jer ljubavna razočarenja su bila obostrana i to je bila uvjek dobra prilika za dusevna rasterecenja, koja su kod nekih bila tako jaka i duboka, a koje su dugo nosili u sebi, a neki čak i čitav zivot, kao tihu ranu na srcu i duši.

VRHUNAC večeri bi nastupio kad bi se zapjevala, SNIJEG PADE NA BEHAR NA VOĆE, NEKA LJUBI KO GOD KOGA HOĆE, AKO NEĆE NEK SE NE NAMEĆE,  OD NAMETA NEMA SELAMETA, nakon čega su popuštala i najtvrđa srca, a do maloprije i čvste momčine gubile bi oslonac, pa sa rakijom dobro ohrabreni , oslobođeni stida moglo se čuti tužno pjevanje i onih za koje se nije znalo da imaju dobro skrivene boli. TAKO bi se svi solidarisali i dugo zajedno zagrljeni pjevali, dok ih glas nebi izdao. A DJEVOKE bi i dalje pjevale.  One su bolje podnosile ljubavni bol, jer one su još od svjih NANI I SVOJIH MAJKI, LJUBANU BOL prihvatili KAO ZENSKU SUDBINU. I tako bi RAFENA polagano prešla u tiho pjevušenje ,začinjeno SMIJEHOM I SUZAMA....

VEĆ odavno nema vise RAFENA, jer RAFENA je ono kad čovjek ORE nekoliko puta po vlastitim đepovima u nadi da će naći koji zaboravljeni dinar i tako se priključiti RAFENI. DODUŠE NEMA VIŠE NI RAMINCINE ŽLIBE , A NI FUDINE HARMONIKE......


Juče smo živjeli zajedno,

danas smo pouka jedno drugom

- Mustafa Širbić