Izdvajamo

Pise:Satko Mujagic

Citaonica, u kojoj je radila Samka bila je jedno od mjesta gdje se tih osamdestih godina okupljalo i staro i mlado. Samka je pravila najjeftiniju bosansku kafu, a ni pivo koje se kod nje obavezno pilo iz flase, nije bilo skupo. Pivo je kod Samke, ovisno od inflacije, uvijek bilo pola ... necega ;)

Nekad davno, kad u carsiji nije bilo kafica, pa ni asfalta, tu se sastajao 'Kozarac', tako mi je kasnije opricao babo. U citaonici su se za onog starog vakta (naglas) citale (jedine) novine, otud joj i ime.

Tacno ispod nje bilo je predvorje kozaracke kino-sale, s onim 'rimskim' stubovima i balkonom, mozda najljepse stare zgrade u carsiji. Kino-sala sluzila je ne samo za prikazivanje starih, trecerazrednih, jeftinih i davno vidjenih filmova, vec i za pozorisne predstave, koncerte (jos zivo
pamtim sjajni minic i duge noge Dragane Mirkovic dok se prilikom prvog koncerta u Kozarcu vrti po bini, negdje 1985.) i ceste nastupe kozarackog kulturno-umjetnickog drustva.

U predvorju kina, ispod citaonice, Feho, a kasnije Rizo postavice nekoliko stolova za bilijar, kockarskih automata i video-igrica.  Kako sam tu cesto zaradjivao dzeparac, prodavajuci zetone, nagledah se svasta i naslusah prica, pogotovo opet - Salkinih.

Besposlicario bi i visio tako danima na Formuli i takmicio se sa Elvisom (Metom) za neprikosnoveno prvo mjesto u carsiji. Njegovo ostro oko pronalazilo je najpovoljniji ugao da u svakoj krivini zavrti volan na najoptimalniji nacin gubeci sto manje stotinki na kocenju. U nekim drugim disciplinama, ovo ili slicno umijece ljudi inace zovu umjetnost, no Salko i njegov soj inace, valjda, na kraju ostaju na margini zbivanja, tako da bi i pojam umjetnik malo ko vezao za njegove kvalitete. Meni ipak prvo pada na pamet bas ta rijec.

Kako su se vremena mijenjala, moderno doba donosilo i vidljive promjene u jugoslavenskom drustvu, tako je i Kozarac pupio i od bosanske kasabe opet postajao grad, ono sto je od
davne 1360. jos prije dolaska Turaka u stvari i bio. Istina samo gradic,, tek 'najveci mali grad na svijetu', kako ga danas sami Kozarcani zovu.

Jedna od tih carsijskih novina sredinom osamdesetih bili su i 'moderni', pa i avangardni filmovi, ukljucujuci i pornice koji su odjednom zapljusnuli Adilovo kino prijeteci da uzdrmaju truhle zidove, a nedugo zatim i kozaracke videoteke. Adil, dobrocudni alkoholicar s nadimkom Hipnos (po istoimenom liku iz Alan Forda), cesto bi na posao dolazio pijan ili bar ‘pod gasom’, pa film okretao
naopacke, sto je vise bilo pravilo nego izuzetak. Dugo nije ni mario za svoj repertoar, tako da su se neki filmovi vrtili bas svake godine, cesto i po nekoliko puta. Poneki bi i bukvalno izgorjeli tokom prikazivanja. Proces topljenja filmske trake njemu je naravno uglavnom promicao, ali ne i publici, koja bi ga drekom budila iz memljivog sna u stolici: “ADIILLLLEEEEE!!!!"

Najveci fazon je bio sto je sve to novo u kozarackom kinu Potkozarje uveo Cani, ali je uvijek pripiti Adil ostao dezurni krivac za sve sto u kinu nije valjalo.

Kako god, nakon sto je osam puta prikazana Kozara, 6 puta svaki film Bruce Lee-a, 3 puta Partizanska Eskadrila, doslo je na red i ‘Duboko grlo’ i ‘Bordelo’. Pornici su postali
stalni repertoar i konacno, uz Canija, a pred sami kraj Adilove karijere ‘pushchacha losih
filmova’ doveli i do rentabilnog poslovanja Kina “Potkozarje”.

No nisu pornici ono sto me ovdje opet vraca prici o Salki, mada ih je i on, siguran sam, kao i svi mi tinejdzeri "s duznom paznjom" odgledao. Salko je, a kako i ne bi, ostao opcinjen filmom "Zid". Ne samo fenomenalna muzika Pink Floyd-a, vec i sama tema filma budila je drhtavu
eutoricnost u njegovom mladom srcu.

Cini mi se, u stvari, da je Zid za Salku bio konacni, ocigledni, neprikosnoveni dokaz, ne samo da nije sam u svom buntu protiv ustogljenog drustvenog kalupa, malogradjanstine i budjavih formi,
vec i ono vaznije, da je bunt kao takav dozvoljen.

Zid ce Cani odvrtjeti nekoliko puta, a Salko naravno svaki put odgledati sve i sekund filma, pjevajuci danima kasnije “Mother”, bolje receno pricajuci je... Posto nije poznavao
engleski, uz prevod filma naucio je tekst napamet, pa kasnije, kao kakav pjesnik
govorio ponosno:

“Majko, mislis li da ce da mi razbiju jaja?”

“Majko, da li da izgradim zid?”

“Majko, da li da se kandidujem za predsjednika?”

“Majko, da li da vjerujem vlastima? “

“Ne boj se bebo, ne placi” “Mama ce te cuvati” ....


“UUUHHHHH Bebo!!”

“Hej, ucitelju, pusti djecu na miru” – viknuo bi tako iznenada uz grohot nakon sto zabije zadnji gol na stolnom fudbalu, trazeci uz osmijeh jos jedan zeton...

Ne znam gdje zavrsi Salko Zuti.

Nakon napada na Kozarac nije se predao. Nakon napada nikad ga vise nisam vidio. Cuo
sam kasnije da je vidjen na nekoj kuci u Brdjanima, selu iznad Kozarca, pucajuci
iz mitraljeza po cetnicima koji su ga opkoljavali. Ne vjerujem da je mitraljez bio njegov. Nije on imao para za to, ali imao je srce da ga uzme i zapuca i ne bi me cudilo da je bilo upravo tako… bolje receno siguran sam da jeste.

On i takvi kao on, kao Kroka, Nermin Svabo, Mirso Bejdin, Hasan Didin, Combe, prepoznali su mrznju i stali na grudobrane iste one zajednice koja ih je najcesce prezirala ili u najmanju ruku odbacivala. Tako je bilo onda i tako ce valjda biti u svakom vaktu.

Sjetih se sad i Sidranovog opisa prepoznavanja zla... necu reci da su Salko i njemu slicni bili 'kozaracka mafija', jer nisu, ali znam da su prepoznali zlo onda kada je to bilo najpotrebnije i ja danas samo mogu reci jedno ponizno: “Hvala. Nek’ vam je rahmet”

"Bosna nije razorena mržnjom – kako je mnogima zgodno pretpostavljati – vec
raširenim nepoznavanjem mržnje. Pojednostavljeno rečeno, ključ ovog proteklog
rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra.

Zlo je racionalnije, opreznije, stvarno dosljednije od dobra. Zlo je vidljivo i
eksplicitno, samo ga treba znati prepoznati. Činjenica je da zlo ne zasljepljuje
samo svoje žrtve, nego i spoljne svjedoke, posmatrače. Opažanje opasnosti ne
povećava se već se smanjuje samim njenim približavanjem. Mi smo, velika većina,
govorili , kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi ! A, dogodilo
se. Istina, dobro brojčano preovladuje nad zlom, ali ne zna da osjeti opasnost.
Kriminalci, lopovi i šverceri su znali da nanjuše rat u nastupanju, zato što ta
grupacija ljudi poznaje mehanizam zla i zločina, pa ga time lakše i brže osjete
i prepoznaju.

Zato se ne treba čuditi što su u Sarajevu među prvima oni reagovali, pripremili se i među prvima pružili otpor agresoru. Toj grupaciji ljudi, zlo nije strano i oni su ga brže prepoznali i reagovali na njega. Krajem 1991. godine a s početkom 1992. godine svako od nas je morao znati da će u Bosni biti rata, ali je vjerovao da neće!

Vjerovanje je, izgleda, uvijek jače od znanja, takav je insan, otkako ga ima. Takođe, danas mi svi znamo da je BiH podjeljena, a vjerujemo da nije! Možda i ovdje vjerovanje nadjača saznanje.
Sasvim moguće. Samo ko će to dočekati i kada?"

Abdulah Sidran

U perverznoj realnosti, dželati i ubice su dobile svoje obilježje i istorijski pomen. Naime, U bivšem Društvenom domu Trnopolje, mjestu gdje se nalazio jedan od najzloglasnijih prijedorskih logora, otvorena je spomen-soba poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske.

Koliko bolestan moraš biti da to uradiš?

Zamislite spomen-sobu posvećenu snagama Vermahta u Mathauzenu ili Aušvicu? Ne možete? Dabome da ne možete. Zato u nas može sve.

Dragan Bursać