Ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vozovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju fudbal, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Svi žure na posao, a niko ne stiže na vrijeme. Gdje osmočasovno radno vrijeme traje dvanaest sati.

Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo. Gdje su novinari slobodni da napišu što god im se naredi. Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo. Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikad ne završavaju. Gdje se istorija ponavlja svaki dan.

Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili. Gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje ljudi slave slavu, a psuju Boga. Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju ludacima, a ludake sposobnima.

Gdje nepismeni pišu istoriju. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje vlast prezire građane kao neželjene svedoke.

Gdje se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemamo pravo. Gdje se svako svakome smješka, a niko nikome ne želi dobro. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.

Gdje prizivaju diktatora, a demokratiju smatraju porezom na budale. Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako što više nazaduje.

Pa ti preživi, ako si normalan. Sreća je za državu da je takvih sve manje. Normalni svakako nikom nisu potrebni. A i sam život je najveći paradoks; živiš samo da bi umro, reći će nam oni koji misle da je vrijeme beskonačno, a oni na vlasti besmrtni.

Na koju god zemlju ste pomislili, pogodili ste !!!

Enes Delic