Izdvajamo

Pise: Satko Mujagic

Pisao sam jednom, nesto malo, o Salki. Onom Sinanagicu iz Starog Grada, nazvanom po 'didu' Salihu, kojeg sam znao samo iz prica. Taj dugonogi kozaracki momak izrazito zute kose i crnih, prodornih ociju ostace mi mozda prvi primjer onog mladenackog bunta 'bez razloga', stalnog djecackog hira i nedokucive, naizgled nepotrebne zelje za protestom i pobunom protiv svega sto je ustaljeno, staro, uskladjeno, vec napravljeno i takvo samo zato jer je oduvijek takvo.


Salko je bio zivi primjer neugasive, za sve uocljive zelje za razbijanjem zidova, preskakanjem davno iskopanih sanaca i prelaskom nevidljivih granica. Zeljom koja je onda cesto izgledala sama sebi cilj.

Bio je nekoliko godina stariji od mene, tako da nisam imao priliku s njim provesti onoliko
vremena koliko bi bilo dovoljno za jedan dobar tekst o ovom nezaboravnom momku. S druge strane, ostavio je svoj pecat svud po kozarackoj carsiji, pa tako i u mom ishabanom sjecanju.  A kako jednom rece Mirko Kovac, citirajuci jednog od najboljeg pripovjedaca nasih vremena: "Zivot nije ono sto smo prozivjeli, vec ono cega se sjecamo, kao i nacin na koji se sjecamo da bismo ga pripovijedali".  Zato se ja danas i dalje rado, ponekad s tugom, sjecam... pa eto danas i njega.

Salko Kvik, ‘Žuti’ kako su ga zvali, imao je neki cudni, hrapavi, promukli glas i pomalo vragolast osmijeh. Da je malo vise vodio racuna o svom izgledu, vjerujem da bi fizicki spadao pod definciju 'finih' momaka. Po ponasanju, ne vjerujem da je u tu grupu (sta god to znacilo) ikako mogao uci, no siguran sam da se to bas njega najmanje ticalo.

Druzio se sa par kozarackih 'geliptera', od kojih se nekako najbolje sjecam Hendrija, Combeta i Jaze. Imali su fenomenalnu parodiju na igru detekcije iz zagrebacke kviskoteke. Usudjujem se reci da je Salkin legendarni ‘performans’ Djule Pjanicke ili Mrki Muradifa kojeg je 'osno' autobus, preteca sarajevske obale i Audicije.  Ako nista zato sto je kozaracka verzija nastala par godina ranije.

Jos jedan, samo njegov biser, bile su njegove precice. Salkine precice nisu bile najkraci, vec najsigurniji put iz Kozarca u srednju skolu u Prijedoru i nazad. Posto se cesto tukao, brzo je valjda stekao i neprijatelje u i oko srednje masinske skole u Prijedoru u koju je polovinom osamdesetih isao. A posto, normalno, ni on nije mogao protiv citave horde malih, osvetoljubivih krvnika (koji ce par godina kasnije cakije i boksere zamijeniti
puskom i kamom), a Salko u skolu nije svaki dan mogao voditi svoje pajdase, jedina opcija bio je izvidjacko-goransko-partizansko-diverzantski komando-pohod kroz prijedorska predgradja, baste i parkove do srednjoskolskog centra.


K'o da ga jos gledam kako, uz onaj vragolanski osmijeh, na izlizanoj seciji kod 'tetke' u citaonici povise kina prepricava sve prepreke koje je i ovaj put spretno zaobisao. U toj istoj citaonici proveo bi sate i sate, puseci i grijuci se uz staru, od vatre iskrivljenu pec na drva. Jer zime kozaracke bile su hladne i nepredvidive, a u to vrijeme za omladinu nije bilo puno mjesta za okupljanje, pogotovo ako nemas prebijenog cveka u dzepu.

A 2. maja, neke godine, tumbali su uz drvene stepenice, promrzli, smrdljivi, mokri do gole koze. Jedan po jedan ulaze u citaonicu, galameci s vrata i opisujuci bucno kako je na Kozari vec danima prolom oblaka.

Nikom normalnom u Kozarcu nije palo na pamet da te godine slavi 1. maj na Staroj Pilani, povise Kozarca, sto je inace obicaj mnogim Kozarcanima. Kisa je te godine lila vec danima, zima se oduzila, a vjetar dan ranije pokrsio grane mladih vocki, pa namocena zemlja danima nije bila ni za setnju, kamoli za piknik, kampiranje ili fudbal na travi. No, Salku i kompu, naravno, ove vremenske neprilike nisu pokolebale (pijanka za 1. maj je planirana mjesecima, a gajbe piva odavno nabavljene u Suljinom podrumu) i kampirali su hrabro i te godine pored Starenice, podno fudbalskog igralista na Pilani sve dok nisu
ugledali dno i zadnje pivske flase, a mali sator pun zakrpa konacno pokleknuo pod tezinom tecnosti kise koja ih je danima potapala. Drhtavih, modrih usana pricali su s nekim ponosom da su jedini odrzali liniju na Pilani i tek 2. maja popodne, kao posljednji (bolje receno jedini) Mohikanci, napustili bojisnicu na Kozari.

Nas par, mladjih, 'pametnijih' s divljenjem slusali smo njihov grohot i pustolovine ne shvatajuci jos sta moze biti tako zanimljivo u kampiranju po nevremenu i hladnoci...

Hoce li  ikada priznati.... ...... oni što pokušaše da unište našu buducnost.