KUĆA STARA                     SEMIRA JAKUPOVIĆ

Otrgnuta od zaborava
Polako drijema kuća stara
Oronula bosanska starica
Sa bezbroj bora i ožiljaka

Prolaznicima srce para
Uzdahe izaziva
I sjeća na neka
Dobra vremena stara

Pod napuštenom strehom njenom
Samo još stanuju laste
što vratiše se s juga I
Napraviše gnijezda

Cvrkuću, zvižduću,
Raduju se proljeću
I žive pod raskošnom
ljepotom zvijezda

U kuću se nije vratio niko
Jedni izgubiše život,
A oni živi rasuše se
širom bijela svijeta
Na avliji cvjetnoj, širokoj
Više se ne igraju bezbrižna djeca.

I bunar je već osijedio stari
I santrač umire
U tihoj osami,
Samo još zambak opojno miriše
I poneku suzu izmami.

I sjetno se vratih u prošlost
Kad kuća puna bijaše
Kada se širio miris svježa mlijeka
Podsjeti me na  šišate, na ćilime prostrte
Na fildžan kahve za iznenadnog gosta.

Opsada  šutnje          Semira Jakupović

Čemu šutnja
Kad riječ naša ima svoju moć,
Zašto se gubi i zašto je guta noć?

Pusti riječ
Nek’ iziđje iz krletke
K’o zarobljena ptica
Nek’ slobodno se u visine vine
I dovede do istine.

Znam
Reći ćeš mi onu narodnu,
“Ćutanje je zlato.”
A ja ću tebi prkosno odgovoriti,
“Jeste, ako nas strah od ćutanja
Ne baci u blato.
Gdje ćemo  grcati od stida,
Gdje bit ćeš  gluh i  slijep
Kod ušiju i vida.”

Priznajem
često smo šutjeli
Da bismo drugima sudbu olakšali
Možda nesvjesni
Da smo medvjeđu uslugu činili

Da bi goli život spasili
Riječ je u grlu k’o kost zastala
A mi, zarobljenici njeni u opsadi
Sa bolnom istinom u zasjedi.

Znam
Reći ćeš da svaka je zlatna koja ostane,
A ja ću tebi
Da jedna jedina riječ
Može lavu da pokrene.

“Lijepa riječ i gvozena vrata otvara,”
Izmislili se pametni.
Da bi mir sačuvali,
Da bi ljudsku sujetu
Na razum pozvali

I zato ću smjelo
Osloboditi šutnju iz opsade,
Staviti slodnu riječ na prijesto
Tamo gdje joj je počasno mjesto
Neka caruje
I promjeni ovaj ludi  svijet
što gleda na život naopačke.