Izdvajamo

Pise: Semira Jakupovic

 

ZAKLJUCANO PROLJECE

NE DAM BEHARU
DA ZURNO PROMICE PORED MENE

DISAT CU GA PLUCIMA PUNIM
I ZAKLJUCATI U KUTOVIMA
SUZNIH OCIJU
KOJI S TUGOM ISPRACAJU MLADOST

UVLACIT CU TVOJU BIJELU CIPKU
DUBOKO U TANANE NOZDRVE
ZAROBIT GA KAO PLIJEN
I CUVATI KAO TROFEJ
KAO UHVACENU PTICU U KRLETKI PUSTOLOVA

PROSETAT  CU KROZ  RUZICASTI CVIJET CILIMA
LUBOMORNO GA ZAKOPCATI DO GRLA
I SAMO U RIJETKIM TRENUCIMA
IZVUCI S DIVLJENJEM IZ SEHARE SVOGA SRCA

CUVAT CU GA
ZA NEKA MAGLOVITA JUTRA
ZA SUMORNE KISNE NOCI
ZA NESANICE I ZIME HLADNE
DA MI POSLIJE ZAO NE BUDE

NJEGOVAT CU GA
ZA GLADNE VRAPCE
KAD JEDNOGA DANA UTIHNE PJESMA SLAVUJA 
KADA BUDE HUKTALA LJETNA OLUJA
A U STARACKE KOSTI ZIMA UVUCE SE.

JA MOZDA BIT CU
SAMO JEDNA OD MNOGIH
STO PODRHTAVA PORED ZAVUCENOG PROZORA
SAMOCU IMA KAO NAJBOLJEG DRUGA
DOCEKUJE I ISPRACA PRAZNIM POGLEDIMA
JESEN  ZIVOTA

I GLEDA BEHAR
S POLJA ZAKLJUCAN
GLEDA
AL’ NE MIRISE
NE OSJECA
ZAMRLA SU VEC OSTALA CULA

I SANJARI O SAVRSENOM DANU
O MILOVANJU VJETRA
O SJAJNIM KAPIMA KISE
O PAUCINI MASLACAKA
JEDNOM KAD NAS NE BUDE BILO VISE.

SEMIRA JAKUPOVIC (2009)

 


S DRUGE STRANE ZICE                Semira Jakupovic

Nedjelja je.
Sablasni mir vlada
Ljudi u kucama
zamoreni  od cekanja sunca
uljuljani u hladnocu aprilskog dana
sve praznijih dzepova
umorni od hodanja po sopovima

Godinama tako prolaze moje nedjelje
bez oca, majke, sestre i brace
proljetni se mirisi u nozdrve uvlace
i jorgovan samo sto procvao nije

Nedostaju mi fildzani kahve
mirisi prelijepi iz kuhinje
sitne sale i igre do smrknuca
bez granica
djevojacka spremanja
izlasci do carsije
i nasa Omladinska ulica.

Zovnem oca, majku,
slusam te umilne glasove
s druge strane zice
pobjedjujemo i prostor i vrijeme

Makar na trenutke
ne marim za impulse
Ushicenje zamjenjuje stvarnost
i ovo na dusi tesko breme
ipak, prekinuti moram.

Kad zavrsim
razgovor, placem
prvo od radosti zato sto su zivi,
a onda oplakujem protekle godine
i vrijeme kad svi smo na okupu bili.

Kad mislite u Bosnu,
odjekuje s druge strane zice,
znaju oni da se svome jatu
uvijek vracaju ptice.

Na ljeto govorim,
i brojim dane sto se lijeno
poput puza vuku
i preklinjem ove nedjelje
sto me svojom turobnoscu tuku.

Zavrsavam razgovor i cujem,
zivi i zdravi bili,
proklinjem one sto su za sve krivi.
Ipak, tjesim se
i nastavljam zivjeti svoj san
da cu opet u zagrljaj majci
da cu dozivjeti taj dan.


Samo oni koji se plaše da zauzmu neki stav u životu, prihvataju na sebe ulogu dobre duše. Uvijek je neuporedivo lakše vjerovati u sopstvenu dobrotu, nego se sukobiti sa drugima i boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpjeti uvredu ne uzvrativši je, nego smoći hrabrost i upustiti se u borbu sa jačim od sebe; uvijek možemo reči da nas bačeni kamen nije pogodio, a onda tek noću, u samoći, oplakivati, svoj kukavičluk... Trgni se čovječe.