Piše: Semira Jakupović

Posveceno svim preživjelim logorašima

LOGORAŠ

Ukrali su mi slobodu
Dok sam čučao
Gladan i žedan
Pognute glave
Bez vida  i sluha
Zavezanih ruku
I poderanih rukava
S puščanom cijevi
Kraj napeta uha.

Ukrali su mi komad neba plavog
Meni,čovjeku,
S glavom punom gnjida
Bez griže savjesti
I imalo stida
Komad neba postao je komadić
Pa komadičak
Sve dok se nije
potpuno izgubio iz vida.

Ukrali su mi ponos
A ja sam nijemo ćutao
U zamjenu za život goli
Iza bodljikave žice
Maštao o familiji svojoj
I komadu neba
poput ranjene ptice.

Kostur sam živi bio
A rebra moja
K’o utihle dirke
Ove smrtonosne svirke
Bez početka i kraja

Bio sam obrijane glave
A moje oči bez sjaja, plačne
I lica drugova mojih,ista
Iz sobe zloglasne, mračne.

Ovu sliku iz albumu uspomena
Ja želim zauvijek iščupati,
A ona mi se uvijek
Kao nepozvan gost vraća
Jer svako svoju cijenu
Dobrote i naivnosti plaća.

Preživio sam udarce i pakao
Posječen oštrinom mržnje mača
Na koljena sam padao
I iznova se dizao
Na rubu pameti i plača.

Sada slobodno hodam
Sa trunjem u očima
I noćnim morama
U jednom komadu
Sa hiljadu ožiljaka
Izrešetanog srca
I propalih ideala.

Da li je to ironija sudbine?
Da li mi se i život
nemilosrdno sveti?
Ptica slomljenih krila
Dobila je komad plavog neba
Ali više ne može da leti.

VRAĆENA MI JE SLOBODA
A UKRADEN ŽIVOT

Semira Jakupović

KAD UMRE ČOVJEK

Kad umre čovjek
Priroda to predosjeti
Sunce prije zalaska
Za oblake se sakrije
Obuzda svoje srećno lice
Da tužnom ništa nažao ne učini
Da grešku iz nehata ne počini
I zbog toga se gorko kaje.

A koliko su puta
premještene kosti ljudima
kojima dženazu danas
Nakon dvadeset godina klanjaju
Koliko su puta suze orosile žalosno lice
Koliko su puta na grane sletjele crne ptice
Kolike su tajne zadržale
Bosanske stijene i oštre litice
I vode nabuhle noseći mrtvaca.

Kada je glas bio brži od ptice
Kada je zauvijek zaledio
prestrašene majke lice
Kada je vrijeme zatvorilo korice sretne bajke
O nekom ko se na bijelom konju
Nakon mnogo godina iz mrtvih vratio.

Kada umre  čovjek
Nebo uvijek suzu za njim pusti
I molitvu tiho u sebi izusti
I drvo svoju kosu raspuštenu
Do zemlje crne pogne
Moleći Svemoćnog da im pomogne.

Šačica kostiju najzad će smiraj naći
I ljudi će još dugo za njima plakati
I kose sijede od brige čupati
I ti ćeš, kišo, što danima padaš
Svjedokom ove tuge biti .

Vremena što prolaze
Žalost neće učiniti manjom
Svjedočiće nišani bijeli
O zločinu učinjenom ljudskom rukom.

I pitanje bez odgovora
Sigurno će još dugo bez odgovora biti
Nečovjek će se iza svog nedjela
Vjerovatno kriti
I život provesti u samoobmanjivanju.

Semira Jakupović

NOĆNE MORE SEMIRA JAKUPOVIC   

Tama, plač,
Leševi, garež i jad,
Ruka nevidljiva, steže me i davi,
Ne budim se,
U strahu tresem se…..

Odvode mi oca, braću, djevere,
I muža, ne  znam ni gdje
Odlaze u nepoznato,
Samo niti života
Od smrti nas dijele.
Ipak, tješim se,
Nisam sama,
Sa mnom je moje dijete.


Bol još svježa, neohlađena,
Nevjerica u očima,
Istina bolna u paramparčad sasuta
Spaljena moja kuća oružjem mržnje
Kuća u kojoj nepravih prve korake
Dokle smo to došli
Drugovi iz školskih klupa?

Spodobo,
Ti mi se u lice smiješ
Crte tvoga lica ja ne znam
Pognute sam glave,
U tebe gledati ne smijem
Ali ti glas pamtim

Rado bih ti sve sasula u lice
I pitala da li je broj ubijenih
U opisu poslova tvojih
Ali ne smijem

Govorom nijemim ćutim
Odričem se hrabrosti
U ime majčinskih osjećanja
Znam da ću umjesto u nebo plavo
Gledati pravo u zemlju
Da život djetetu spasim.

Ti si i večeras
Po ko zna koji put
Nepozvani gost u mojim snovima
Otimaš mi dijete iz naručja
Guraš me vrhovima kundaka

Jednom rukom držis uplakano dijete
Iz usta se širi zadah lošeg vina
Ja očajno pištim,
“Ubij me, samo mi ostavi sina”.

Ječi moj glas,
Odbija se od litice  šumovitih planina
Ti si sudac,
ti odlučujes o našim sudbinama

Da li te je sram,
Da li će ljudstvo pobijediti vojničku oholost
Hoćes li i meni i sinu mom
darovati život I samilost..

Ti se i dalje naslađujes mojim čekanjem
Jednom rukom ga držiš likujući,
Drugom bjesomučno, slavljenički
Pucaš u zrak, zrak, zrak…..
Dok na sve pada mrak, mrak, mrak…

U cik plave zore
Zakuca proljeće na prozore
I ojera noćne more.

Tresem se,
Oblivena znojem
Da li to sobu okupanu suncem
Ispunjava dječije disanje?

Polako dolazim sebi,
“Sine, živ si.”
To su samo noćne more
Još si tu.
Mama je ovdje.