Izdvajamo

E pa ne znam kako al´ vazda mene snađu nake situacije...

Vraćala sam se kući nešto prije 22 sata. Žurim, sve pogledam na mobilni i kontam kako vrijeme leti. Mlataram onom kesom sa vrućim kiflama iz pekare i nadam se da klinci nisu legli da ih obradujem. Eto, nešto im merak pojest vruću kiflu...
Kako se približih svom naselju tako mahinalno još više ubrzah korak. Valjda kontam eto, imam još malo do kuće pa da sad zašprintam u finišu...
Al´jok...
Prolazeći ispod mladih lipa začujem iz mraka glas:
- "Molim vas... pomozite...ako možete...ehhh..."

Okrenem se, vidim u onom polumraku nekakvo sićušno ljudsko tijelo kako leži na zemlji. Zapravo, više sjedi nego što leži a rukama grčevito zagrlio tanko stablo.

Pogledam gore-dole po ulici...nigdje nikog...

Joooj ´bem ti život, kontam dok mu prilazim mada još nisam definitivno odlučila da mu priđem a svakog časa pomišljam da se okrenem i odem...

Unesem mu se u lice:
-"Jeste dobro ?" - kažem malo glasnije vidjevši da je star
- "Ma jesam, jesam... samo....nešto ne mogu na noge..."

Vidim ja, dedo malo popio...

A sredio se.
Lijepe tamne pantalone, bijela košulja na pruge, sandalice...I ne osjeti se mnogo na alkohol...Još uvijek se može raspoznati miris nekog blagog muškog parfema ili aftershavea. Dedo je prilično ulickan i obrijan...Samo eto, sada leži jadan i zaprljan uz ulicu.

-"Jesi pio dedo?"- pitam ga mada vidim da jeste
- "Hoćeš da zovnem hitnu ?"

- "Ma jesam malo...popio...pa Bajram je...eto...malo jesam..."

-"A gdje živiš dedo?"

- "Eto tu, preko puta, u onoj zgradi..." - pokazije dedo na obližnje ulaze...

Ja vagam u sebi...šta da radim....
Napio se stari što jes´ - jes´...
Hebaji ga sad - rek´o bi neko - nek leži matora mrcina, nek se nauči pameti kad se otrijezni u jarku...

Ali nekako mi ga bi žao...I imala sam osjećaj da možda i nije uopšte popio mnogo...Uporno se pokušavao uspraviti i vidjelo se da iako je tražio pomoć sada osjeća i malo stida...Shvatio je kako sve to skupa izgleda...

Vidim ja nema nikog na vidiku...Dedin ulaz i nije tako daleko...
Prebacim žurno kesu sa kiflama u drugu ruku, namjestim kaiš od tašne i prihvatim ga ispod pazuha
- "E hajmo dedo lagano....hajde..."

Utom se odnekud pojavi još jedna  žena...pa nekakav mladi par...
Vidjeli valjda da ga podižem pa prišli da pomognu...
Skontali su i oni da ga je dedo malo presaug´o  ali su vidjeli što i ja...Malog običnog starčića kom se bajramovanje malo otelo kontroli...

Elem, ja i ona ženskica uhvatismo ga pod miške, odvedosmo do haustora, otključasmo, upalismo mu svjetla....

Priča dedo putem kako mu je žena umrla prije 4 godine, kako je sam a ne voli biti sam...I sve nam tepa:
- Eh, kćeri moje...hvala vam...hvala vam kćeri moje...

Odćutala sam sve kao i bilo koju drugu "pjansku" ne pokazujući ničim da mi ga je žao...da uopšte slušam šta govori...

Pozdravismo ga i odosmo...

Kaže mi putem ona ženskica:
-"A ču li ti dede i ono njegovo dabogda mi uvijek bile zdrave i pametne?"

Ja se samo nasmijem umjesto odgovora...

-"E vala" - nastavi ona "da smo zdrave i pametne ne bi mi njega vodale pjanog po ulici..."

Meni nešto dođe pred oči onaj dedin tužni, stidljivi pogled i kožni izlizani privjesak na haustorskim ključevima...
Pomislim...
A možda smo, eto, baš zato zdravije i pametnije od drugih?

Blog Srebrena

Doticni Ramo Besic je reko istinu. Barem ja uvijek zeljno ocekujem cetvrtak, bas iz ovog razloga. Da bi vidio ove lijepe slike iz naseg prekrasnog Kozarca, i da procitam koji haber. Moze to biti i sitnica, mozda slika ukalamljene vocke, da meni vec bude toplo oko srca. Hvala puno za ovaj trud, na slikama i haberu i samo dalje tako.

Četvrtak