Izdvajamo

Osnova svega je strategija, a ista ne postoji u većini kompanija, a kamoli u lokalnim, kantonalnim, entitetskim i državnim institucijama.

SwissBiH je osnovan 2001. godine u Bernu, glavnom gradu Švicarske. Tadašnji cilj je ostao isti kao i danas: povezivanje ”zapada” sa našom domovinom i to u svakom smislu. Tada su 10 godina radili na ovom cilju putem časopisa SwissBiH koji je izlazio mjesečno. Nakon 11 godina djelovanja u Švicarskoj, kada se osnivač i direktor SwissBiH, Nedžad Alić vratio u Bosnu i Hercegovinu, SwissBiH je pauzirao sve do 2017. godine kada je firma registrovana i u našoj zemlji. Alić za HUBiH piše o prednostima i manama bh turizma, te šta SwissBiH čini na poboljšanju istog.

 

 Nedžad Alić, osnivač i direktor SwissBiH

Poslovni ambijent u BiH je za većinu kompanija, a posebno za strane kompanije koje žele ulagati/raditi u našoj zemlji, nepovoljan. On što mi radimo jeste da stranim kompanijama nudimu uslugu od A do Ž tj. od istraživanja tržišta, registracije firme, do zapošljavanja radne snage i supporta, tako da nemaju dodira sa prekomplikovanom BH administracijom. Sa druge strane nudimo domaćim firmama mogućnost da sa svojim proizvodima/uslugama uđu na strano tržište. Sve ovo možemo raditi jer uposleni poznaju oba mentaliteta, pričaju nekoliko jezika i nemaju mentalnih barijera kao što su nacionalizam, predrasude, ograničenost i slično.

Po pitanju turizma smo radili manje projekte poput organiziranja dolaska stranaca (u ovom slučaju su to grupe iz Austrije / Njemačke / Švicarske) koje žele da dožive nešto nesvakadašnje kao npr. boravak u napuštenim selima, obilazak ratom razrušenih područja, ali isto tako obilazak gradova, river-rafting, planinarenja i ostali vidova sportskog turizma. Ono što je posebno interesantno su ”team-buildinzi” za managere.

Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da naša zemlja ima veći potencijal u turizmu od većine razvijenih država kao što su npr. Švicarska, Njemačka i njima slične. Razlika je u pristupu ovih zemalja kada se radi u turizmu, a taj pristup se ogleda u organizaciji, strategiji i potpori od strane države (zakoni, fondovi itd.). Ako pogledate da se preko 75% stranih turista nakon obilaska naše zemlje ponovo vraća, taj rezultat je više nego dobar. Međutim šta mi od toga radimo – na žalost premalo. Velike prednosti naše zemlje su: mentalitet stanovništva (gostoprimstovo, otvorenost i družiljubivost), netaknuta priroda, prirodni resursi, bogata historija (osmanlije, austro-ugari, SFRJ, BiH …). Ovo posjeduje malo koja zemlja u regiji, Evropi i šire. Osnovna mana je neorganiziranost, a iz toga proizilazi nepostojanje strategije, cilja i stručnjaka koji će se baviti samo sa ovom oblasti. Uvijek ponavljam istu izreku: ”ona/j koji ne zna kuda želi da jedri, za nju/njega niti jedan vjetar nije povoljan”. Osnova svega je strategija, a ista ne postoji u većini kompanija, a kamoli u lokalnim, kantonalnim, entitetskim i državnim institucijama. Ovo važi za sve, a posebno za turizam.

SwissBiH ima jako ambiciozne planove. Želimo povezati zapad sa istokom ili obrnuto, kako želite. Želimo biti kompanija gdje se realizuju ideje i koja će promijeniti svijest Bosanaca i Hercegovaca i dati im nadu za bolju budućnost, jer upravo ovo je najveći problem: građani naše zemlje ne vjeruju u bolje sutra.

Na našoj web-stranici www.SwissBiH.ba se mogu naći sve naše usluge i to na bosanskom, njemačkom, engleskom, turskom i arapskom jeziku. Mi realizujemo projekte samo koji će ići u korist građanima i društvu tako da npr. odbijamo ponude stranih firmi koji žele zapošljavati radnike i plaćati im 500 KM. Ne zagovaramo princip “bolje išta nego ništa” nego pokušavamo dokazati da ako se Bosanci i Hercegovci adekvatno plate, da ne postoje bolji, odaniji i marljiviji radnici. Sa druge strane, niko neće napustiti svoju zemlju ako ima normalne uslove za život. Pozivam i ovim putem sve građane naše države ali i zemalja regije DA SE PROBUDE, jer ovaj strašan san traje predugo da bi se moglo napredovati.


hubih.sfera.ba

 

Teufik Kulašić podsjeća da je svaki drugi stanovnik prošao kroz prijedorske logore, te logor Manjaču. Blizu 2.500 Kozarčana ubijeno je, a njih još gotovo 600 nije pronađeno.