Izdvajamo

Danas je punih 27 godina od kada sam ja, sa rajom iz Muranovića, Duračaka, Matrića, Hodžića, Eleza...odveden (otjeran kao životinja) u logor Keraterm. Mnogi kažu da ne žele više da se sjećaju tih ružnih doživljaja, ne mogu da spavaju kad se sjete šta je bilo, a ja ne mogu da pobjegnem od toga. Mene nešto u meni tjera i ja tamo idem nekako nesvjesno, spontano i ne mogu da se smirim.  Kad dođem u Duračke neki trnci prolaze kroz mene, zatim neka drhtavica, nešto me zadržava ovdje nemoguće opisati taj osjećaj.

U jednom trenutku dok smo sjedili ispred "trice"u Keratermu neko je rekao "ljudi pišite o ovome jer sve što se zapiše ostaje a sve ostalo se zaboravlja". U logoru nismo imali ni olovku a ni papira a i da smo imali nebi se usudili o tome da pišemo. Ja sam poslije x puta pokušavao nešto da napišem ali nikad ništa nisam uspio. Ove hefta kad sam sreo mog rodjaka Ešefa Dzenanovica osjetio sam potrebu da ipak nešto napišem, onako spontano.

 

Negdje u junu 92. uspio sam izbjeci u Duračke i smjestio sam se kod mog dajdze Esada Dzenanovića i njegove porodice kao izbjeglica. Dajdža je komšijama Srbima rekao da sam ja tu kod njega i oni su rekli da nema problema i ne treba da se bojimo.
Ujna Hajra, Njihova kćerka Majda, snaha Nasiha, unuci Ajdin i Alen, naravno Dajdza i njegov sin Ešef-Ešo. Svi su bili prema meni nekako posebno pažljivi jer su već čuli šta sam ja prije nego što sam stigao kod njih preživio.
Oko mjesec dana sam bio kod njih, a one vrućine su bile žestoke isto kao i ovih dana, a mi smo išli na njive kositi travu ili rastresati a zatim prevrćati pa kupiti. Svaki dan sam gledao prema Kozaruši, Kozarcu, Brđanima, Kamičanima i Jakupovićima, gdje su se mogle vidjeti vatre na sve strane. Znali smo da se gore pljačka i pali, ali smo se nadali da će bar Trnopolje i okolna sela poštediti, pa tako i Duračke.Za logore se već znalo, a čuli smo da su i Sivci "pokupiti" i odvedeni u Keraterm.

Kad nismo radili ja sam se igrao sa Ajdinom i Alenom. To su bila dva izuzetno nadarena dječaka od 5 i 9 godina, a djelovali su kao da imaju 12 ili čak 13 godina. Bili su veseli a mene su zvali Dajdzin.
Cigara nije bilo moguće nabaviti, a moj dajdza je bio strastveni pušac, pa sam ja njemu svaki dan brao lišce od liske (lijeske), zatim sušio pozadi na krovu od šupe i na kraju sam mu ih rezao što sam sitnije mogao, a on je motao i pušio. Ujna Hajra se trudila oko krava i uvijek govorila da dok su krave tu necemo biti gladni. Majda je bila vrijedna u kuci, uvijek je čistila nešto i maštala da ode u Sloveniju kod momka. Snaha Nasiha koju je Ešo zvao Kika, pa smo je i mi tako zvali, je kuhala i uvijek se trudila da nam što bolje i sto više nakuha hrane. Nekako se bojala da nam sutra neće moći spremati pa da imamo rezerve.
Komšije su poštovale ovu porodicu pa su često dolazili kod Esada i Eše da pitaju za savjet i mišljenje šta će biti sa njima. Pored tako teškog vremena oni su se trudili da ostanu smireni, a i komšijama pomagali i umirivali ih. Ja za svoje nisam ništa znao osim da su otisli u Čejreke. Dajdza, a i ostali ukućani su me smirivali i uvjeravali da će sve biti u redu. Igra sa djecom me odvraćala od zlih misli jer su me Ajdin pa čak i Alen koji je imao 5 godina umirivali.

Kika se trudila da nam svako veče prije spavanja obezbjedi šnitu kruha i šolju mlijeka što nam je davalo neku posebnu snagu za sutra. Sa Majdom sam puno pričao o muzici jer voljeli smo istu muziku. Kod dajdze i Eše su ponekad navraćali komsije Srbi jer su oni prije ovog belaja bili među njima popularani i svi su ih voljeli i poštovali. Navraćali su i obično su izbjegavali pričati o ovom belaju samo su pri odlasku znali reći da netreba da se bojimo i da nas neće niko dirati.
Zatim je došao taj 9. juli. Negdje oko 12 sati kombajn je prošao kroz Duračke da žanje pšenicu, a već oko 2 sata poslije podne stigla je vojska u selo, a mi se ponadali da će da izvrše samo pretres i da će sve biti u redu. Ipak već nakon 15 minuta počela je vika, galama i pucnjava i kolona mještana je već stigla do kuće mog dajdze Esada, a naravno i nas su istjerali na put. Ja sam bio zadnji u koloni, a ujna Hajra i snaha Nasiha su trčale i molile vojnike da mi dodaju jaknu i cipele za Ešu i dajdzu. Uspjeli su to dodati do mene ali poslije sam sve to morao baciti. Naš put do logora Keraterm je posebna priča i boravak u Keratermu. U logoru nismo imali informacije o dešavanjima izvan Keraterma. Šestog augusta su nas prebacili u Trnopolje i već taj prvi dan stigli su novinari. Sljedeći dan kad smo se malo oporavili i malo više jeli u poredjenju na Keraterm počeli smo se kretati. Negdje oko podne ja sam u toj gužvi našao Ešu gdje sjedi odvojen od ostalih. Prišao sam mu i pitao jeli šta jeo a on mi umjesto odgovora kroz plač koji je nemoguće opisati rece "Rodjak, moje su sve pobili". Šok koji sam tad doživio i sad osjecam. Ispričao mi je kako mu je jedan stražar prišao i rekao da su njegovi svi ubijeni. Pokušao sam da njega a i seba uvjerim da je to provokacija i da taj stražar laže. Poslije smo ipak saznali da je to istina i da su mučki ubili komplet porodicu od mog dajdze Esada Dzenanovića.

Žena Hajra 52 godine
Kcerka Majda 17 godina
Snaha Nasiha 30 godina
Unuk Ajdin 9 godina
Unuk Alen 5 godina

Esad ima jos kćerku Asimu koja je u to vrijeme sa svojom porodicom živjela u Sloveniji.
Ešef i Esad su danas kao dva stabla bez grana. Kad ih sretnem neznam šta da pricam o čemu sa njima da razgovaram, a nešto me steže u grlu pa i kad pokušam nešto da kažem osjetim da mi je glas promukao. Ešu kad vidim a on samo šuti čini mi se da ne čuje nikog oko sebe. Evo vec 27 godina je prošlo a kosti ubijenih nisu pronađene.

Sretao je Ešo, njegova sestra Asima, zet Sead i ostale komšije iz Duracaka, komšije Srbe iz Garevaca. Čak i ja sam sa nekima razgovarao i jedini odgovor koji sam dobio glasio je "Komšo ubiše me moji". Svi Srbi u Garevcima znaju za taj gnusni zločin i "svima je žao" što se dogodilo porodici Dzenanović. Znaju oni da je to zločin. Ponekad se pitam Bože dragi kako izgleda taj monstrum i zar je moguće da takav monstrum živi tu pored nas i još većina Srba zna ko je to ali i oni se boje da kažu ko je to. Vjerujem da i oni pošteni Srbi žive u strahu od istog monstruma pa ne smiju da progovore.
Pitam se kako je moguce da svi Srbi u Garevcima znaju za taj zločin a baš niko nezna gdje su zakopali porodicu Dzenanović. Ja sam siguran da znaju a isto tako sam siguran da oni koji imaju makar malo savjesti nemogu mirno da spavaju. Zar je moguce da ni nakon 27 godina niko da skupi hrabrost pa da kaže istinu. Kako će u grob sa tom tajnom.
Esad i Ešef sad žive u Švicarskoj, a kako žive to samo oni znaju.

 

Slijede 44 imena ubijenih na današnji dan prije 27 godina, od Muranovića, Duračaka, Matrića, Hodžića, Eleza...do Trnopolja.

Da se ne zaborave:

-Bešić (Dede) Mehmed
-Ćustić (Rame) Siba
-Dedić (Rame) Refik
-Dedić (Refika) Vehbija
-Duračak (Rifeta) Džemal
-Duračak (Rifeta) Faruk
-Duračak (Mehe) Ešef
-Duračak (Ešefa) Idriz
-Duračak (Osme) Salko
-Duračak (Muje) Suad
-Duračak (Muniba) Zijad
-Dženanović (Ešefa) Ajdin
-Dženanović (Ešefa) Alen
-Dženanović (Hasana) Hajra
-Dženanović (Esada) Majda
-Dženanović (Mahmuta) Nasiha
-Elezović (Edhema) Amir
-Elezovic (Šerifa) Edhem
-Elezović (Edhema) Halil
-Elezović (Rasima) Rifat
-Elezović (Hakije) Samir
-Gutić (Hasana) Esad
-Gutić (Ibrahima) Nijaz
-Hodžić (Rame) Munib
-Hodžić (Mehe) Nijaz
-Hodžić (Mehe) Fikret
-Hodžić (Idriza) Ermin
-Husić (Smaje) Almaz
-Kešić (Ibre) Sefer
-Kešić (Sefera) Kemal
-Kešić (Sefera) Adem
-Matrić (Mehe) Dedo
-Mujagić (Sadika) Esad
-Mujagic (Adema) Teufik
-Poljak (Jusufa) Ilijaz
-Pjanić (Huseina) Mustafa
-Redžić (Hase) Senija
-Redžic (Hasana) Mevla
-Redžić (Idriza) Sadik
-Velić (Sadika) Meho
-Velic (Mehe) Sadik
-Zulić (Mustafe) Latif
-Žerić Omera) Muharem
-Kahrimanović (Muje) Husein

GRIJEH JE ŠUTJETI, RADI NJIH

Napominjem, za ove zločine još niko nije odgovarao

Neki su mi rekli da ne pišem i ne slikam, ipak ja napisah i uslika.
Još ovo: Opraštanje ne mijenja prošlost, ali obogaćuje budućnost.

Nijaz-Caja Huremović


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Draga braćo i sestre, vama poručujem da se nikoga osim Uzvišenog Allaha ne bojite i da istinu ni od koga ne krijete, već je svim ljudima oko sebe uporno govorite. Ne sjećajte se šehida svojih samo učenjima Kur'ana i dova, već ih se sjećajte vašim svjedočenjima o njihovoj nevinosti i komšijskoj krvoločnosti. Sjećajte ih se upiranjem prsta u njihove ubice. Sjećajte ih se svjedočenjem na sudovima. Sjećajte ih se tako što ćete djecu i unučad svoju učiti ko ih je ubio. Čuvajte ova polja koja su krvlju njihovom natopljena. Čuvajte ovu planinu po kojoj su kosti njihove rasijane. Čuvajte državu Bosnu i Hercegovinu zbog koje su oni ubijani. Budite ponosni na vjeru svoju čistu, naciju svoju hiljadugodišnju, jezik svoj bosanski! Budite ponosni na šehide svoje, bilo one koji su svoje živote izgubili nakon agresorskog upada ili one što se boriše u redovima armije Republike Bosne i Hercegovine.

Mr. Amir ef Mahić
25.05.2017. god.