Izdvajamo

 

Noć u Trnopolju je ove godine bila posjećenija u odnosu na prethodne. I preovladavali su mlađi ljudi u publici, što nam je bila i osnovna ideja kada smo započeli ovu alternativnu komemoraciju, da to bude interaktivan program zbog kojeg će se okupljati mladi.
Događaj je nesvakidašnji, odvija se na autentičnom prostoru bivšeg logora Trnopolje i sa mnogo detalja nastojimo da rekonstruišemo boravak iz vremena kada je logor postojao. Publika sjedi na tepisima i raznim drugim prostirkama, u slabo osvijetljenom ambijentu, okolo se igraju mala djeca, nekada smo znali i večeru tu organizovati i spavanje pod otvorenim nebom do jutra.

U programu smo ove godine imali i četvoro naučnika iz oblasti sociologije, istorije, prava i prirodnih nauka. Prisutni su imali priliku da na školskom igralištu iza seoskog doma kulture prisustvuju razgovorima koji se veoma rijetko čuju u većim centrima. U fokusu su nam ove godine bile činjenice i kako ih zaštititi od zloupotreba odnosno kako ih sačuvati kao trajno sjećanje na događaje iz devedesetih. O tome smo razgovarali sa Marijanom Stojčić iz beogradskog Centra za primijenjenu istoriju, Mujom Begićem iz Instituta za nestale osobe BiH i Jasminom Medićem iz Instituta za istoriju u Sarajevu. Publici je posebno zanimljivo bilo predstavljanje Muzeja ratnog djetinjstva i razgovor sa Franjom Šarčevićem, oni su dobili i najviše pitanja i komentara.

Tri foto su posuđene od Tanje Javorine koja je zbog Noći u Trnopolju došla iz Zagreba. Mnogima je Trnopolje sinoć bilo predaleko iz Prijedora, sa lijeve obale rijeke Sane, Ljubije i Kozarca. Od onih 23.000 bivših zatočenika koliko je prijedorski Crveni krst priznao da je evidentirao u tom logoru pred MKSJ u Hagu, rijetko ko se danas sjeti Trnopolja. Naćule se uši jedino ako neko kaže da će biti nekih statusnih prava, invalidnina, odšteta...
Centar za mlade Kvart će nastaviti da organizuje Noć u Trnopolju u saradnji sa Friedrich Ebert stiftung i Fondacijom za izgradnju kulture sjećanja i narednih godina sve dok za to postoji interes ljudi koji dolaze da učestvuju.

Edin Ramulić

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.