Izdvajamo

 

Noć u Trnopolju je ove godine bila posjećenija u odnosu na prethodne. I preovladavali su mlađi ljudi u publici, što nam je bila i osnovna ideja kada smo započeli ovu alternativnu komemoraciju, da to bude interaktivan program zbog kojeg će se okupljati mladi.
Događaj je nesvakidašnji, odvija se na autentičnom prostoru bivšeg logora Trnopolje i sa mnogo detalja nastojimo da rekonstruišemo boravak iz vremena kada je logor postojao. Publika sjedi na tepisima i raznim drugim prostirkama, u slabo osvijetljenom ambijentu, okolo se igraju mala djeca, nekada smo znali i večeru tu organizovati i spavanje pod otvorenim nebom do jutra.

U programu smo ove godine imali i četvoro naučnika iz oblasti sociologije, istorije, prava i prirodnih nauka. Prisutni su imali priliku da na školskom igralištu iza seoskog doma kulture prisustvuju razgovorima koji se veoma rijetko čuju u većim centrima. U fokusu su nam ove godine bile činjenice i kako ih zaštititi od zloupotreba odnosno kako ih sačuvati kao trajno sjećanje na događaje iz devedesetih. O tome smo razgovarali sa Marijanom Stojčić iz beogradskog Centra za primijenjenu istoriju, Mujom Begićem iz Instituta za nestale osobe BiH i Jasminom Medićem iz Instituta za istoriju u Sarajevu. Publici je posebno zanimljivo bilo predstavljanje Muzeja ratnog djetinjstva i razgovor sa Franjom Šarčevićem, oni su dobili i najviše pitanja i komentara.

Tri foto su posuđene od Tanje Javorine koja je zbog Noći u Trnopolju došla iz Zagreba. Mnogima je Trnopolje sinoć bilo predaleko iz Prijedora, sa lijeve obale rijeke Sane, Ljubije i Kozarca. Od onih 23.000 bivših zatočenika koliko je prijedorski Crveni krst priznao da je evidentirao u tom logoru pred MKSJ u Hagu, rijetko ko se danas sjeti Trnopolja. Naćule se uši jedino ako neko kaže da će biti nekih statusnih prava, invalidnina, odšteta...
Centar za mlade Kvart će nastaviti da organizuje Noć u Trnopolju u saradnji sa Friedrich Ebert stiftung i Fondacijom za izgradnju kulture sjećanja i narednih godina sve dok za to postoji interes ljudi koji dolaze da učestvuju.

Edin Ramulić

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.