Izdvajamo

Piše: Alma Čirkić

Znate li koja je, prema Maslow-u, treća po redu među osnovnim ljudskim potrebama? Pripadanje, gospodo. Pripadanje. Osjećaj je divan.
Sve suprotno tome boli. Odbačenost i nepripadanje bole. Da li ste svjesni toga? Da li ste potisnuli u sebi taj tupavi, neugodni osjećaj? Izazivam vas da ga probudite, čisto da shvatite u kom pravcu ide moja priča.
Prisjetite se tjelesne boli koju ste doživjeli. Vaš mozak je se sjeća ali je ponovo ne proživljava. Sad se pokušajte prisjetiti bolne odbačenosti koju ste doživjeli. Automatski ćete osjetiti ista osjećanja kao i u trenutku kada ste ih doživjeli, jer će vaš mozak reagovati baš kao i u tom trenutku. Našem mozgu je prioritet zaštita od odbačenosti, od izoliranosti iz zajednice, jer mi ljudi smo socijalne životinje koje žive u plemenima.
Nakon što sam od ranih devedesetih osjećala nepripadanje sredini oko sebe, političkim strujama, neslaganje sa ciljevima, sa postupcima pojedinaca i zajednice, i nakon što sam se već navikla na taj osjećaj, desio se Davor Dragičević. Desila se Suzana, zatim Muriz, Spasenija.... Sinoć sam bila tamo gdje trebam biti. Sinoć sam pripadala.
Laže ko kaže da sinoć nije osjećao dozu brige i straha. Upozoravali su prijatelji. Biće gužva,kažu. Biće svega, kažu. Sjedi s mirom uz svoje dijete, opet kažu. Ma neće proći bez belaja, sad već viču.
Gledali smo sinoć svi oko sebe. Trzali na svaki šum. Ne toliko zbog nas. Zbog njih. Zbog Davida. Zbog budućnosti. Zbog moje Oluje. Zbog ostale djece. Zbog istine i pravde.
Znate li kakav je osjećaj kad vam Suzana kaže: „Dobro veče, majke!“ Ne znate? Žao mi vas je. Ne postoji titula kojom biste da vas radije zovu. Ma kakva crna kraljica ili princeza!? Majka. Ne postoji tron na kojem biste radije sjedili, iako su noge otekle i sparno je. I stojite vec sat, dva... Vi. Majke.
Znate li kakav je osjećaj vidjeti zagrljaj Davora i Murisa? Ne znate? Opet mi vas žao. Medjusobno poštovanje, razumjevanje i podrška se skoro mogu fizički opipati. Kakva je, pitate? Jaka. Jaka i čvrsta kao stijena. I ruši. Ruši sve pred sobom.
Davidovi prijatelji... Čitanje teksta koji je on napisao... Da li se radjamo ili postajemo slobodni? Ljubav je magija... Sreća je u nama... „Voljeni“ je sve znao. Stvari koje ja još uvijek učim i vježbam. On 21 godinu. Ja 43. Toliko o tom djetetu. Blago onima čiji je dio života bio.
Sve sam suze isplakala sinoć. Završi se okupljanje. Razilaze se ljudi. Osjeća se olakšanje što ništa nije bacilo sjenu na skup. Vuče me nešto ka bini. Sila neka. Unutrašnja. Ne znam gdje idem ali znam da idem gdje trebam. Stojim pred njom. Suzana. Iscrpljena, tužna, slomljena. „Smijem li vas zagrliti?“-pitam.
Samo je raširila ruke. Trajao je zagrljaj. I trajao... Dvije žene. Dvije majke. Nježnost, razumjevanje, snaga, ljubav, tuga, sreća, bol, ponos, upornost, podrška... Prvi zubići, prvi koraci, pelene, temperature, razbijena koljena, pogrešno napisana prva slova, prve ljubavi... Bez riječi. Čista emocija. Majka. Magična strana prirode.
Znate, divan je osjećaj probuditi se ujutro znajući da ima dobrih ljudi. Divno je buditi se znajući da ima nesebičnih ljudi koji su sve svoje izgubili ali su i dalje spremni da se bore za pravdu za svoje. Za pravdu za vaše. Za naše. Divan je osjećaj pripadati.
Hvala svim dobrim ljudima koji su sinoć stajali na Trgu. Hvala i onima koji su željeli ali su bili spriječeni.
Svima ostalima toplo preporučujem da zastanu, zatvore oči, izbroje do 10 i zapitaju se gdje su i šta rade. Šta je to što osjete?
I sam David je u jednom od svojih tekstova napisao: „Ponekad je pitanje važnije od odgovora.“

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.