Izdvajamo

 

 

Hefta sa ne baš puno dešavanja. Ipak ja sam zujio, slikao i snimao.

Sinoć sam prošetao kroz Kozarac. Glavna ulica, sporedne ulice, a i sokaci su bili pusti. Nigdje žive duše, samo poneki pas ili mačka pretrče ispred mene.

Dva kozaračka restorana su bili puni i nekako posebno bučni. Žene Kozarca i okolnih sela Grada Prijedora,a bilo ih je i iz Bosanskog Novog, su slavile njihov dan 8.mart. Ja sam, uz saglasnost vlasnika oba restorana, prošetao kroz restorane i napravio fotografije i video.

Safeta Mahmuljin, a ja je zovem Tito. Zadnjih mjesec i nešto imala je moždani udar. Otpuštena je iz bolnice i trenutno boravi u Domu ENEA u Kozaruši. Prošli ponedeljak sam svratio kod nje da vidim kako je. Našao sam je kod lifta. Naravno prvo smo se posvađali, a onda razgovarali. Dosta dobro se osjeća, a što je najvažnije uvijek je pozitivna. Kaže da noge još nisu dobro, ali je optimista je i vjeruje da će i to biti dobro.

U ponedeljak je bila posebno sretna, jer su je njena snaha i unuke iznenadile. Došle su iz Švicarske da je obiđu, a nisu javile da će doći.
Safeti-Titi želim brz oporavak.

Radovi na autoputu Prijedor-Banja Luka. Gledajući sa sporednih putev vidi se građevinski radovi intenzivno provode na petlji Prijedor i ovom dijelu trase prema Banjaluci. U toku je nasipanje materijala, isključne i uključne rampe, vrše se građevinski radovi, a nezvanično saznajem da su u proceduri pripreme za početak izvođenja šipova na petlji.

Dvije slike iz sela Pojske kod Zenice, sa mojim prijateljima.

Sezona građevinskih radova je uveliko počela. Danas slike sa radilišta gdje radove izvodi Said Mujanović

Da podsjetim raju iz Kamičana, pored škole ima mjesto za odbacivanje plastičnih flaša. Odbacivanjem flaša ovdje, činimo dobro djelo.

Ove hefte sam zujio kroz jedan dio Kamičana. Slikao sam na staroj cesti od raskrsnice, gdje put vodi prema magistralnom putu i prema Alićima-Softićima-Karabašićima, pa do Džaferovića.

Prva slika je kuća od Zije Kasumovića, poznatog estradnog umjetnika iz našeg kraja.

Seju Balića nisam našao kod kuće, ali sam kuću uslikao.

Društveni dom u Kamičanima. Ovdje su najaktivnije Udruženje žena "Kamičani 2015".

OŠ Kozarac, područna škola Kamičani. Ova škola, u ovoj školskoj godini, ima 16 učenika od prvog do petog razreda.

Kod Mirsada-Miće Jaskića je radno. Malo sam ga prekinuo u poslu, da mi je pravi društvo do raskrsnice Dzaferovići.

Mina Jakupović, moja školska drugarica. Priča mi da ima osmero djece i 14 unučadi. Na zdravlje se ne žali. Djeca joj dilaze kad mogu i takođe pomažu svako prema svojim mogućnostima.

Kuće od braće Kajdić Nihad i Vasif, obojica uspješni u Švedskoj i Njemačkoj.

Jedno od najuređenijih dvorišta u ovom djelu Kamičana, dvorište od Asime Fazlić.

Kuće od Crnog i ona druga manja je od Rahmetli Hamze Alića, pozantog učitelja. O Hamzi se može knjiga napisati. Nadam se da će neko, ko ga je bolje poznavao, nešto više napisati. Pored toga što je bio učitelj, on je volio sport i poznat kao navijač FK Veleža iz Mostara. Odkud baš Veleža ne znam, ali znam da je jedno vrijeme bio član uprave FK Velež. Jedno vrijeme smo skupa bili u Nizozemskoj i držili se. Skupa smo išli na utakmice. Kad smo trebali ići na utakmicu mene su zvali da ih vodim jer sam ja, u to vrijeme, najbolje poznavao sela oko Roermonda. Hamza je prije nekoliko mjeseci preminuo i sahranjen je na mezarju u Kamičanima.

Kuća od Rahmetli Sulje Mahanovića. Sad je vlasnik njegova kćerka i zet Saud Mahić. U video sam pričao priču kako sam se, prije nekoliko godina našalio na račun Asmira-Piše, Sauda i Seje, kad su tražili da nešto lijepo napišem o njima, kako sam dvije sedmice pokušavao da se sjetim nečeg lijepog i da se ničag nisam sjetio. Naravno to je šala, a u stvari ova trojica su divni momci i o njima sve baš najljepše.

Sokak od braće Alić Kasim, Meša i Ismet.

 

Zujanje sam završio kod Smaila Džeferovića

 

Islam-Kićo Melkić i njegova grupa pokrenuli su akciju prikupljanja sredstava za rekonstrukciju kuće, zamjena krova, stolarije i navlačenje fasade, na kući od Jasminke Alukić. Svima nam je poznata situacija ove porodice i kako živi.
Kićo nam je rekao da vjeruje u merhametluk naše raje i ubjeđen je da će se raja odazvati ovoj akciji.
Prema spisku, na slici ispod, vidim da je bio u pravu.
Obećao je svaki četvrtak objavljivati spisak donatora u ovoj akciji.

Ispod je spisak donatora koji nisam ranije objavio.

Danas na četvrtku puno više raje u poređenju sa predhodnih nekoliko. Lijepo vrijeme i veoma opuštena atmosfera. Razgovori su takođe opušteno, bez nekih posebnih tema.

U nastavku slike koje sam danas pravio.

To je to za ovaj četvrtak, a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Nemojte se varati u tome da loše društvo ne kvari dobre navike. Nekada sam mislio da je u zivotu najteze kada ostanes sam. Nije. Najteze je kada si okruzen ljudima pored kojih se osjecas sam.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.