Prošli vikend sam bio putnik za Njemačku i Holandiju. Putovanje mi je bilo prijatno jer sam putovao sa, meni dragim prijateljima, Ekrem i Fatima Mujagić. Ovaj četvrtak pišem iz jednog lijepog grada u Njemačkoj, a zove se Nordhorn. Jutros sam šetao sa unukom i u koju god ulicu uđem sve pusto nigdje raje. Zatim se sjetim naše raje kad dođu u Kozarac i žale se da kod nas nema raje. Naravno, kao i kod nas, raja je otišla trbuhom za kruhom i tek po negdje vidim nekog da voda kućne ljubimce.
Dan prije nego sam krenuo na godišnji napravio sam nešto fotografija za četvrtka. Prvo sam prošetao svojim sokakom.
Zatim pogled na Softiće. Jesen ima svoje posebne ćari. Ipak ja više volim proljeće.
Malo poslije sam išao prema Kozarcu i sjetih se Esada ili kako ga zovemo Hasana Kajdića i njegove mame Urfete. Oni su za vrijeme rata živjeli u ovom gradu, Nordhorn. Pitam komšinicu za zdravlje, a ona mi reče: Onako nije najbolje ali ne žalim se. Sa sinom, snahom i unučadima sam i dobro mi je. Djeca mi puno pomažu. Kažem da je bosa i da bježi u kuću prehladit će se, a ona mi reče da je uvijek bez čarapa i tako je navikla.
Sa Hasanom sam radio u Bosnamontaži i znam da mu je pravo ime Esad. On mi priča da je malo raje koji znaju njegovo pravo ime. Mama Urfeta nam priča zašto je to tako: Esad kad se rodio i par mjeseci kasnije razbolio se. Išla je Urfeta kod doktora ali nije bilo pomoći. Poslije je neko predložio da promjeni ime djetetu i da će ozdraviti. Odlućila je i to probati i tako je djetetu dala novo ime Hasan. Dijete je ozdravilo i danas je dobrog zdravlja. U knjigama je Esad, a svi ga zovemo Hasan.
Idući u Kozarac zaustavih se još jednom na Starom Gradu da napravim par fotografija. Nekako sa ovog mjesta puca izuzetno lijep pogled na okolinu.
Dan prije sam bio u Bešićima i napravio ovu fotografiju, pogled na Stari Grad iz Bešića. Fotografiju sam pravio za moje jarane Hamdiju i Sadu Tadzić.
Sretoh Hadžiju Sejdu, pita me da objavim spisak donatora za izgradnju porodične kuće familiji Huseinović. Nije imao spisak kod sebe, kćerka Sanela mi je juče poslala ovaj spisak donatora.
1: donacija bosanaca iz Belgije 1170 eu pretvoreno u km 2288.-
2: Mahmuljin Muhamed 100 km
3: Mahmuljin Devla 50 km
4: Mahmuljin Mustafe Safet 100km
5: Foric Husein i Besima 50 eu
6: Mehmedagic Jasmin 50 EU
7: Filovic Sabo 50 km
8: Softic Faja 20 eu
9: Jakupovic Hamo i Senada 60 km
10: Imamovic Cazim i Aida 60 km
11: Kulasic Ferzija 50 km
12 : Duracak Refik 50 km
13: Blazevic Huzeir 50 km
14: Dautovic Kelima 50 km
15: Softic hadzija Husein 50 km
16: Dergic Emir 50 km
17: Kilic Nasiha 20 eu
18: Kilic Sefik 50 km
Svratih u Kozarušu 3 ili Deomiće. Prošli četvrtak sam sreo Ređepu Oruć i odlučio da je posjetim. Za one koji ne poznaju ovu krhku ženu, a u stvari veoma jaku ženu. Ređepa je majka kojoj su 92. ubijena tri sina, Nihad, Himzo i Nijaz. Sada živi sama, sin Smail i kćerka su u svijetu. Dođu kad mogu. Napravili su kuću na starom mjestu ali Ređepa ne smije biti u svojoj kući. Tamo nema nikog blizu pa sad živi u tuđoj kući i zahvalna je vlasnicima kuće.
Priča mi Ređepa kako je čula za sinove i kako su poslije rata pronađeni, kako ih je prepoznavala. Već 20 godina pije tablete za smirenje i spavanje. Zna ko je ubio njene sinove i prijavljivala je, krajem devedesetih, policiji u Sanskom Mostu, zatim međunarodnoj policiji koja je u to vrijeme bila na ovom području. Niko ništa, a ja sama neznam kome još da se obratim.
Od Ređepe produžavam uz polje. Zaustavljam se kod ove klupe u Bešićima. Poslije saznajem da ovu klupu jedni zovu delbedanska, a drugi beterska. Sjetih se da ovaj sokak nisam fotografisao.
Miralem i Bahrija Bešić imaju majstore kod kuće. Bili su zauzeti montiranjem stubišne ograde.
Kod Mehe Trnjanina par auta ispred kuće. Reče da ima goste ali da sam i ja dobrodošao.
Nisam mogao da se zadržavam ali par fotografija sam napravio.
Najdraže mi je kad dođem negdje i dočekaju me sa ovako lijepim osmjehom. Vidi se da je dobrodošlica od srca.
Amela Bešić i njeni roditelji Nijaz i Adema su došli iz Švicarske na jednu heftu. Kod njih sam, isto kao kod Miralema, našao radnike firme CROMOS dok su završavali poslove.
Još jedan Meho u selu ovaj put Mahmuljin. Njega sam našao dok je oštrio motorku.
Kod Mehe i Dijaza jedna mala pauza i nastavljam dalje.
Svratio sam u školu Kamičani, bio je veliki odmor. Uspio sam fotografisati većinu učenika i učitelje sa njima.
Svaki put kad svratim u školu odem iza škole na školsko igralište. Ovdje mi se vrate slike iz djetinjstva i mladih dana, kada nam je ovo bilo mjesto za okupljanje i sportske aktivnosti. U to vrijeme su djece imala školsko igralište, a danas u ovo, kako naš narod kaže, savremeno vrijeme ućenici nemaju školsko igralište. Gdje oni drže časove fizičkog vaspitanja. Postoji li opravdanje za ovo igralište, ja ga nisam našao.
Ćesto puta mi prigovaraju da ne fotografišem na magistralnom putu. Ovaj put sam napravio par fotki i počeo od kuće porodice Kadirić.
Svratio sam do imanja od Hameda Karabašića. Ovdje je jedno malo naselje.
Voćnjak je već uređen za zimu.
Svratim i kod radnika zanatske radnje Karabašić. Abara mi reče da su ovdje i radnici od Saida Mujanovića i uz osmijeh me šalje kod njih da mi kažu šta ima novo.
Bez razmišljanja idem kod Cakija i Zike ali mi oni ne pričaju neke novosti. Ziko samo kaže: Ko zadovolji kod Hameda Karabašića znaj da je dobar majstor i šalje me fotografišem potporni zid koji su oni radili.
Fotografišem zid, a poslije srećem Saida i on mi ispriča da su njegovi radnici i Hamedovi radnici dogovorili fudbalku utakmicu. Već su poćele pripreme u obe ekipe, a Caki priprema posebnu taktiku protiv Abare i ekipe. Dogovoreno je da se nemogu dovoditi pojačanja iz drugih tabora, maksimalno jedan igrać. Zikinu i Cakijevu ekipu će vjerujem pojačati Ćazim iz Ljubije. Abara drži sve u tajnosti. Utakmica bi trebalo da se odigra kad se smanje poslovi. Predpostavlja se decembar ili januar. Ova Saidova priča me podsjetila na radničke igre koje su nekad bile, a dobra ideja za naše privrednike.
Naša raja, žive u Nordhorn. U našem kraju kad neko dođe na godišnji idemo da ga pozdravimo, tako je i ovdje, mi došli na odmor i naša raja došli da nas pozdrave.
Kod djece sam došao na odmor, mada će oni sto mi prijete batinama i nekim drugim sankcijama, pomisliti da sam pobjegao od njih. Ja se moram vratiti svojoj kući, a oni što mi prijete mogu malo sačekati. U zadnje vrijeme sam dobio par prijetnji, kao prebit će me istući će me, neki prijete nekim sankcijama, neki policijom, neki ukidanjem stranice. Najčešće je to anonimno i bez da kažu razlog prijetnje, šta sam to napisao ili fotografisao da bi mi brisao stranicu. Naprimjer, zove me neko sa skrivenog broje i predstavlja se kao prijetelj Hamdije Tigra. Koje veze ja imam sa Tigrom. Kaže da sam pod prismotrom, da me prate. Razmišljam i sjetim se jarana kad reće kako prije rata nismo imali slobodu. Danas imamo demokratiju, a ja manje slobode pa kakva je to demokratija da ja nesmijem da pišem ili fotografišem. Ako neko želi da mi prigovori neka to učini putem komentara, ja ne brišem komentare pa bili pozitivni ili negativni, ružni ili lijepi, pristojni ili nepristojni.
Na kraju pored svih pretnji pokušavam sa Adnanom da riješim finansijske dugove preme provajderu. Zaboravio sam koliko mi je hoby skup, pa sam malo pretjerao. Nadam se da ćemo ovu krizu riješiti. Neka plaćanja smo odgodili, neka su pod upitnikom. U svakom slučaju ostajemo da daljnjeg, a dokle neznam. Sve je do mene, koliko mognem plaćati toliko ćemo trajati.
To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!
Nijaz - Caja
Još samo ovo:
Zrnca pijeska čine planine. Trenuci čine godine, a sitnice cijeli život.
