Izdvajamo

Prošli put sam pisao o pripremama, Denisa Hušića, za triatlon u Austriji. Danas pišem jednu posebno lijepu vijest. U nedelju 25.08.2013. na prvenstvu Austrije u triatlonu, u mjestu Podersdorf, nastupio je i uspješno završio trku naš Denis Hušić. Podersdorf je mjesto u pokraini Burgenland, u blizini jezera koje se zove Neusiedler see, a to je na samoj granici između Austrije i Mađarske. Denis je plivao, vozio bicikl, a zatim trčao za Kozarac i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Poslije trke mi se javio sa velikim oduševljenjem i sretan što je skupa sa svojim rođakom Adom,( Hamdija Trnjanin iz Trnopolja), predstavljao Kozarac i BiH.

Na ovom triatlonu je bilo prijavljeno oko 500 takmičara, a među njima su bili dva kozarčanina Denis i Hamdija. Sam dolazak na cilj je veliki uspjeh, a Denis je u ovoj trci prvi put koristio neopren odjeću za plivanje tako da je to za njega neka novost.

Kažemo, sam dolazak na cilj je uspjeh ali da nebi neko pomislio da su Denis i Hamdija bili loši reći ću i koje mjesto je osvojio Denis.  Na ciljnom sprintu trčao je sa BiH zastavom u rukama (vidi se sa fotke) sto je izazvalo nekakvu euforiju kod gledalaca uz stazu. svi su aplaudirali, neki su čak i skandirali njegovo ime. Valjda im je bilo jako interesantno vidjeti nekog koji nastupa za BiH. (s obzirom da, vjerovatno, nisu navikli na takmičare iz te države). Na cilj je stigao 16. (šesnaesti) u svojoj kategoriji, a kad vidimo broj takmičara moramo priznati da je ovo veliki uspjeh.

Za Hamdiju ili kako ga mi zovemo Ado, nisam saznao koje mjesto je zauzeo ali znam da je isto tako bio uspješan na ovoj trci. Mnogi me pitaju za Hamdiju Trnjanina. Svi ga poznaju kao Ado Trnjanin i rodom je iz Trnopolja, a sin je od Ismeta i Zekije Trnjanin. Hamdija živi u Austriji i fiziški je Beču, a srcem je, kao i njegov rođak Denis, u Kozarcu. Denisu i Adi želimo još mnogo ovakvih takmičenja i uspjeha. Denisu zahvaljujemo što je nastupao ispred Kozarac.eu.

Prije par mjeseci sretnem prijatelja koji živi u Americi, Čikago. Prića mi on o jednoj starijoj ženi koja svaki četvrtak djecu ili unučad tjera da nađu na internetu Kozarac.eu, četvrtak. Svaki put kaže: dajte da vidim gdje je onaj Hurem ove sedmice bio i koga je slikao. Pitao sam ga ko je ta žena, a on mi reče da je to Aiša Bešić iz Bešića. Moram priznati da se radujem kad mi neko ovako nešto priča. Ove hefte sam bio u posjeti mom rođaku Vahidu i sjetio se ove priče. Napravio sam ovu fotku za Aišu Bešić, fotografisao iz dvorišta od Vahida Hurema, dvorište i mjesto gdje je prije rata bila kuća od porodice Bešić.

Kad fotografišem Aišino kućišće mora i jedna fotka od njenih komšija, Vahida i Mirhe.

Subotu sam proveo na jednoj lijepoj svadbi. 24.08.2013. su se vjenčali Mehmedagić Benjamin i Edina rođena Softić. Mladencima želimo puno zdravlja, sreće i uspjeha u životu.

Ovom mladom paru, kumovi su bili isto tako mladi par, Rihad i Merima Mehmedagić.

Svadba je bila jako dobro organizovana i samim tim atmosfera ili štimung je bio super dobar. Lijepo je vidjeti našu raju ovako sretne i radosne.

Roditelji od mladoženje, Šefik i Emira Mehmedagić kao i roditelji od Edine, Edin Edo i Murisa Softić su skupa proslavili vjenčanje njihove djece.

Ove hefte, u jednom komentaru, Mika mi je sugerisao da odem u Gornje Jakupoviće i da fotografišem Džematski bunar. Otišao sam kod Harkana u Jakupoviće i pitao ga za ovaj bunar. On me odveo na mjesto gdje je ovaj bunar ali okolo je sve zaraslo i nemoguće je doći tačno do bunara. Harkan mi priča da je ovaj bunar koristilo više od pola Gornjih Jakupovića i tako je bilo sve do 1971. godine kada je doveden vodovod u selo. Još mi reče da su u džematu već razgovarali i u planu je da se ovaj bunar očisti i stavi u funkciju. Harkan nezna da se ovaj bunar zove Panića bunar ali Perviz Jakupović mi je potvrdio ovu informaciju.

Kad sam već kod Harkana, nisam mogao da ne primjetim njegove smokve i voće oko kuće. Njegova žena reče da to on sam i sa velikim užitkom radi.

Harkan ima mali ali jako lijepo uređen voćnjak.

Neki dan srećem mog dobrog jarana iz Prijedora i on me moli da ga odvedem u Hadžiće, želi pomoći jednoj porodici. Naš zajednički jaran, oko kilometar od ćaršije Kozarac, se javlja i kaže: kad već idete u Kozarac mogu i ja sa vama. Krećemo ali kroz Trnopolje pa prema Kevljanima i Hadžićima. Naš saputnik kozarčanin se pita kuda mi to idemo, pa zar nećemo u Kozarac. Prijedorčanin mu kaže da je ovo za njega sve Kozarac i još kritikuje našeg jarana da nezna gdje je Kozarac. Slažem se jaranom iz Prijedora i uvjeravam našeg kolegu da su sva sela oko ćaršije, Kozarac i da smo svi kozarčani. Dan poslije odlazim u Gornje Jakupovića ali baš do zadnjih kuća. Ovdje sam našao tri kuće, a prva kuća je vlasništvo Perviza Jakupovića. Njega sam našao kod kuće dok je odmarao. Perviz je jedini stanovnik ovog dijela Jakupovića, a koji ovdje živi 12 mjeseci u godini.

Produžavam dalje do Aziza i Ramize Jakupović. Aziz nije bio kod kuće ali sam obećao da ću ga naći na četvrtku i napraviti jednu fotku sa njim. Aziz i Ramiza žive u Norveškoj a ljeto provode u svojim Jakupovićima. Pitam Ramizu, kad razgovara sa bosancima u Norveškoj i oni je pitaju odakle je, šta im kaže. Ramiza onako bez razmišljanja odgovara da svakom, sa ponosom kaže,  iz Kozarca.

Pravim još par fotografija iz ovog dijela Kozarca.

Svratio sam i do Ćazima Jakupovića ali ga nisam našao kod kuće, rekoše mi da je već otišao nazad u zemlju gdje trenutno živi.

Ovdje sam našao i Matu. Kaže da je došao kod familije.

Kako sam već rekao, Aziza sam našao u ćaršiji i napravio ovu fotografiju.

Dvije fotke od Azizove kuće. Posebno lijep pogled na Gornje Jakupoviće. Ovdje sam se zadržao, uživao u prirodi i pogledu na okolinu.

Već više od mjesec dana nisam uspio da fotografišem naše lijepe kuće u lijepo uređeno dvorište. Juče sam otišao u svoj komšiluk, kod Sejide Softić. Ovuda često prolazim i vidim ovo lijepo uređeno dvorište ali nisam imao priliku da fotografišem.

Našao sam Sejidu kod kuće i pitao dali smijem da fotografišem njeno dvorište. Nasmijala se i reče: slobodno slikaj kod mene nema ništa skriveno. Drago mi je da sam mogao da fotografišem njeno izuzetno lijepo dvorište. Poslije sam dugo razgovarao sa Sejidom. Pričali smo o svemu tako sam je pitao jeli usamljena, jer znam da je njen sin Amir i ostala djeca u Švedskoj. Ona mi onako sva sretna priča da je ovo njena gruda i da je njoj ovdje najljepše. Kod svoje kuće u Softićima nikad nije dosadno. Ako nema nikog kod nje ona sebi uvijek nađe neku zanimaciju. Kad vidim ovo dvorište i okolicu kuće, pitam se kako sam i pomislio da njoj može biti dosadno.

Ovo dvorište održavati, treba puno da se radi.

Kad sam pošao kući morao sam svratiti kod Alije i Tiđe. Tiđa mi reče da fotografišem njenu kuću. Napravio sam ovu fotku i obećao nekom drugom prilikom više fotografija.

Danas na četvrtku, manje raje. Najviše se pričalo o šljivama, cijena, jeli zrila (zrela), šta treba za pekmez, za sušenje, rakiju...  Popis sve bliže, popisivaći su već poznati isto tako instruktori. Naši političari i nevladine organizacije još uvijek se ne javljaju na ovu temu. Raja se vratila nazad u druge države. Neki su ostavili podatke za popis, neki planiraju doći jedan vikend u oktobru radi popisa, a većina i nezna da će biti popis. O tome da mnogi još neznaju kako da se pišu i kolko je taj popis važan kao da nikog nije briga. Kad sam pitao jednu osobu iz jedne nevladine organizacije, zašto su sve organizacije ovako pasivne pred ovaj popis. Naglasio sam da je samo Islamska Zajednica aktivna. Isti mi reče: da smo i mi dobili pare koje je dobila Islamska Zajednica i mi bi se aktivrali. Ovaj odgovor neću komentarisati neka ga svako protumači onako kako misli. Slijede fotografije koje sam danas pravio.

Moji nastavnici iz osnovne škole.

Prošli put sam pisao da kćerka traži Ifetu Dergić, danas me pitaju jesam li nešto saznao o ovoj ženi. Nisam ništa doznao o ovoj ženi niko mi još ništa nije mogao reći o njoj.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

"U svijetu u kojem razum nema utočište,
ludost ima siguran krov."

 

"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

26.05.2017. god.