Novogodišnji praznici iza nas raja se rasula po bijelom svijetu. Januar mi nekako najmanje raje u Kozarcu. Vrijeme isto tako, nikakovo. Učenici na raspustu, pa su mnogi otišli na jednu ili dvije hefte negdje na odmor. Ovaj mjesec ni nekog posla za građevince ili poljoprivrednike. Moje komšije su redovni u garaži kod Saida Mujanovića, održavaju kondiciju, jer za mjesec dana treba ponovo na posao.
Ove hefte sam odlučio da fotografišem u Kozaruši ali sam se zaustavio u Kalati na rasksnici da fotografišem kuću od Hadzije Sulejmana. Ovo sam mu obećao još ljetos, a kad sam već tu još par fotki nije višak.
U Kozaruši sam počeo od familije Oruč
Zatim sam okrenuo niz polje kako ovi mještani kažu ili niz Deumiće. Zlata Čirkin je izašla na trenutak da uzme sviježeg zraka pa bjež u kuću.
Asmiru i njenog muža sam presreo na putu za Kozarac.
Huse Deumić isto tako izišao na svijež vazduh. Kaže, dosadi u kući sjediti.
Kuća od rahmetli Kasima i Hate Trnjanin, mojih dobrih prijatelja. Sa njima sam bio u Holandiji i iste godine smo se vratili u Kozarac.
Svratio sam kod Fadile, a ona me nije odmah prepoznala. Kad sam rekao ko sam i da sam sa njenim sinom radio u Bosnamontaži, obradovala se i bilo joj je drago što ću i nju fotografisati.
Ibro i Kelima krenuli u Sloveniju na dva dana, ja ih ovako ispratio.
Svratio Ređinu i Zemirinu kuću da vidim.
Dok sam išao nazad kući svratio sam malo u čaršiju da obavim kupovinu. Kod kioska HARI sam primjetio neke radove i onako iz znatiželje upitao šta se radi.
Nazmija Bahonjić otac od vlasnika Harija mi priča da su lopovi izvršili provalu. Ovaj put, osim što su razvalili bravu, lopovi su otišli praznih ruku. Prije odprilike dva mjeseca ovaj kiosk je isto tako bio provalit i taj put su lopovi odnijeli cigarete u vrijednosti oko 5000 km. Poslije su ugradili alarm tako da ovaj put osim razvalite brave nije bilo štete. Nazmija mi reče da prenesem poruku lopovima, Hari i on će u buduće svaki dan, poslije radnog vremena, cigarete nositi kući a ako hoće čokoladu ostavit će na pragu da nerazvaljuju bravu.
Isti dan sam otišao u Ćoliće i Huskiće (Kamičani) i prva stanica su mi bili porodica Bahonjić Ahmet
Pričaju mi Ahmet i njegova žena o teškom životu. Penzija manje od 200km. Pomažu im familija i komšije koji budu negdje vani.
Zatim sam napravio još par fotografija iz ovog zaseoka.
Nekako mi drago fotografisati naše zaseoke a naročito kad je raja kao u ovom zaseoku gostoljubiva. Spremni na razgovor i nemaju ništa protiv da se i njiohov zaseok fotografiše.
Dok sam fotografisao Ćoliće počeo je snijeg da pada, a ja nisam znao da će isti za pola sahata prestati.Napravio sam ove fotografije ne baš čiste, a žao mi neobjaviti. Nadam se da mi Ćolić neće zamjeriti na lošoj fotografiji.
Na kraju sam došao do zadnje kuće u ovom zaseoku, kod Armina Talića. Ovdje sam kao i kod drugih pozvan na kahvu i da se malo ugrijem, a ja kao i uvijek u želji da što više raje obiđem nestižem sjesti pa ponekad i kahvu popiti.
Evo već skoro godinu dana naša raja je sakupljala pare (novac) za liječenje Adela Elkazovića. Obično kad raja sakuplja pare da bi pomogla nekom, svi bi rado da znaju dali je akcija uspjela i dokle se došlo sa liječenjem. Ja sam u decembru sreo roditelje od Adela i pitao za istog, kako je i dokle je došao sa liječenjem. Rekli su mi da je u novembru imao dvije operacije i da su iste uspjele. Nadaju se da će prije nove godine doći kući.
Juče sam otišao kod Adela. Našao sam ih kod kuće. Mama od Adela mi priča da nisu imali dovoljno para za Švicarsku pa su odlučili joč jednom u Sarajevo kod doktora Kadić Zuvdija. Pričaju mi da im je doktor obećao da će operacija uspjeti. Kako rečeno tako i učinjeno dvije uspješne operacije su urađene. Pokazuju mi i ljekarske nalaze i otpusnicu iz KCU Sarajevo (nisam ja neko ko se razumije u ove nalaze pa zato i ova fotka od otpusnice). Preostaje još jedna manja operacija kako rekoše da još nešto povežu i naš Adel ozdravio. Zahvaljuje se Adel svima koji su mu pomogli da ozdravi, familija, komšije, FK Bratstvo, njegovi jarani i jaranice, i sva druga dobra raja.
Hadzija Huse svaki dan u svojoj kočiji pravi krug kroz Kamičane. Kaže moraju konji da prohodaju a i on uzme malo svježeg zraka.
Današnji četvrtak prilično prazan u poređenju sa prošlim. Ipak bilo nas je negdje do podne a poslije pusta čaršija. Ja sam ipak napravio dosta fotografija.
Hilmiju Kešića vidim u par godina jednom.
Harku obično fotografišem ispred banke, kad izlazi ili ulazi. Ovaj put sam je fotografisao sa druge strane banke i uhvatio njen pogled prema banci ali danas nije ulazila.
Hadzinica Ismeta je za pohvaliti, dođe pješice u Kozarac.
Selimovi radnici, traže šefa da pitaju kad će na posao.
Selima i njegovog badzu Sosu sam našao u restoranu gdje su, sa svojim ženama, otišli da se malo ugriju. Sosa, moj rođak, mi priča da redovno prati Kozarac.eu. On i njegova žena su pohvalili našu stranicu i mene lično, a ja se nadam da pohvala nije zato što smo familija.
To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!
Nijaz - Caja
Još samo ovo:
Jedna duga ulica Alma Alić Karabašić
Ne pitaj me prijatelju zasto ,
ne pitaj me kako ,
ne nemoj ,
jer moglo bi da za boli,
da moglo bi ,
pisem ti o nasem gradu ,
da o njemu bas.
Odavno ja ne krocim i ne setam tim ulicama,
da ne setam,
jer moglo bi da zaboli,
da moglo bi'.
Ne pitaj me mogla bi da izgorim u pogledima tim,
da mogla bi'.
Odavno trazim moj voljeni grad,
da trazim ,nepitaj zasto ,
znas i ti zasto ,
znas.
Boli i bolje ce me uvjek odsutnost ,
da bolje ce me ,
ti pogledi koje trazim ,
koje sanjam i koji mi ne dostaju,
da nedostaju.
To je moj grad ,
da bas on ,
ko pustinja koja trazi kap vode.
Ne pitaj me prijatelju zasto ne setam ulicama nasim ,
ne setam jer tamo je bilo puno tuge,
bola , cemera , nepravde,
da bilo je i ne prestaje .
Ne pitaj me prijatelju zasto pisem ,
zasto pricam ,
zasto volim
zasto suze ronim i tugu nosim ,
ne pitaj ,
znas i sam .
Ne pitaj prijatelju kol'ko volim onu zimsku idilu,
volim bas.
Ne pitaj kol'ko zelim vidjeti sretnu djecu,
da bas zelim.
Ne pitaj kol'ko trebam pomoc tvoju ,
da bas tvoju.
I ne samo da zelim , trebam i moram ,
n'ego i hocu ,
da bas hocu .
Mome gradu u kojem sam rodjena
jos uvjek hode neke stare rane ,
da bas one.
Ne pitaj prijatelju ,
mozda i ti imas sudbu moju ,
da sudbu moju,
mozda i ti sanjas bolje dane ,
da sanjas ,
mozda i ti volis kao i ja,
da volis,
mozda i ti ko ija trazis istinu ,
da istinu .
Ne pitaj prijatelju ,
znas da imas ljubavi ,
da ljubavi ,
boricemo se da, zajedno ,
skupa , da skupa,
jednog dana setamo ulicama naseg rodjenog grada.
Dovoljno je da pozelis ,
da bas pozelis.
Svako bih' pozelio da ima prijatelje ,
da bas ovakve.
Ista ljubav , isti grad ,
i jedna istina ,
da bas istina .
Volim ga jer je moj,
volim ga iz inata,
volim ga i sa oziljcima proslosti,
volim bas.
Alma Alić Karabašić 20.12.2012
