Izdvajamo

Draga braćo i sestre, vama poručujem da se nikoga osim Uzvišenog Allaha ne bojite i da istinu ni od koga ne krijete, već je svim ljudima oko sebe uporno govorite. Ne sjećajte se šehida svojih samo učenjima Kur'ana i dova, već ih se sjećajte vašim svjedočenjima o njihovoj nevinosti i komšijskoj krvoločnosti. Sjećajte ih se upiranjem prsta u njihove ubice. Sjećajte ih se svjedočenjem na sudovima. Sjećajte ih se tako što ćete djecu i unučad svoju učiti ko ih je ubio. Čuvajte ova polja koja su krvlju njihovom natopljena. Čuvajte ovu planinu po kojoj su kosti njihove rasijane. Čuvajte državu Bosnu i Hercegovinu zbog koje su oni ubijani. Budite ponosni na vjeru svoju čistu, naciju svoju hiljadugodišnju, jezik svoj bosanski! Budite ponosni na šehide svoje, bilo one koji su svoje živote izgubili nakon agresorskog upada ili one što se boriše u redovima armije Republike Bosne i Hercegovine.

Mr. Amir ef Mahić
25.05.2017. god.


Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.