Ziv I zdrav bio veliki humani covjece, znaj da nisi sam,kud god ti I tvoja kamera za, tobom cijela vojska gledalaca,mi koji smo daleko,uz tvoju pomoc smo tu sa vama,hvala,hvala za ovo divno snimanje u detalje,dogadzanja ovog ljeta,bilo je I tuzno I veselo,veliki selam iz Chicaga!
Ismeta Terzic Dzihic
Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.
Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.
Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".
Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...
Nijaz Huremović
U perverznoj realnosti, dželati i ubice su dobile svoje obilježje i istorijski pomen. Naime, U bivšem Društvenom domu Trnopolje, mjestu gdje se nalazio jedan od najzloglasnijih prijedorskih logora, otvorena je spomen-soba poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske.
Koliko bolestan moraš biti da to uradiš?
Zamislite spomen-sobu posvećenu snagama Vermahta u Mathauzenu ili Aušvicu? Ne možete? Dabome da ne možete. Zato u nas može sve.
Dragan Bursać
Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.
Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?
Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.
Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:
Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?
Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?
Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?
Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?
Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?
Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?
Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?
Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?
Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?
Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?
Dragan Bursać
31.05.2017.
"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.
26.05.2017. god.
"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.
26.05.2017. god.
Uzvišeni Allahu, neka tuga bude nada, neka osveta bude pravda, neka majčina suza bude dova da se više nikada i nikome više ne ponovi ni Kozarac, ni Prijedor, ni Srebrenica!
Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.
Budite ponosni na naše kozaračke borce, oficire i generale armije Republike Bosne i Hercegovine. Budite ponosni na naše očeve i majke, braću i sestre, jer oni živješe i umiraše časno. Budite ponosni jer pripadate narodu koji tlačen, proganjan i na pravdi Boga ubijan, a koji druge nije tlačio, proganjao i na pravdi Boga ubijao! Spram dušmanima budite ponosni i prkosni, a spram svojom braćom i prijateljima ponizni i milostivi! Neka nas sviju Uzvišeni Allah na tom putu pomogne!
Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.
Draga braćo i sestre, vama poručujem da se nikoga osim Uzvišenog Allaha ne bojite i da istinu ni od koga ne krijete, već je svim ljudima oko sebe uporno govorite. Ne sjećajte se šehida svojih samo učenjima Kur'ana i dova, već ih se sjećajte vašim svjedočenjima o njihovoj nevinosti i komšijskoj krvoločnosti. Sjećajte ih se upiranjem prsta u njihove ubice. Sjećajte ih se svjedočenjem na sudovima. Sjećajte ih se tako što ćete djecu i unučad svoju učiti ko ih je ubio. Čuvajte ova polja koja su krvlju njihovom natopljena. Čuvajte ovu planinu po kojoj su kosti njihove rasijane. Čuvajte državu Bosnu i Hercegovinu zbog koje su oni ubijani. Budite ponosni na vjeru svoju čistu, naciju svoju hiljadugodišnju, jezik svoj bosanski! Budite ponosni na šehide svoje, bilo one koji su svoje živote izgubili nakon agresorskog upada ili one što se boriše u redovima armije Republike Bosne i Hercegovine.
Mr. Amir ef Mahić
25.05.2017. god.
Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.
Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.
