OKTOBAR SEMIRA JAKUPOVIĆ

Oktobar teške snove snuje

Dok virus nam svima sudbinu kroji

Jesen kao najbolji slikar u ruke uzima svoj kist

I sa toliko ljubavi i znoja boji svaki list

Divna je to paleta zlaćanih, toplih boja

Predivan dar za svako biće ljudsko

Znakovi utjehe su svugdje oko nas

Ko želi, ko zna, ko može da čita

Ko nađe vremena , kome nije mrsko

Posmatram sve to,

u glavi se milion misli roji

Hvala ti, Bože, što sve nam ovo dade

što toliko ljepote u prirodi postoji

Drveće progovara svojim tajnom jezikom,

"Čovječe, nije sve crno kako ti se čini,

Poslije kiše dolazi sunce,

zato se toliko ne brini."

I vrate se tako uspomene

na jeseni koje u mome sjećanju žive

Na Bosnu, na mirise dunja iz ormara

Na kaljave puteljke i heftašice kiše

Na vjetar što tugu s lica briše

Na jutarnje magle , na rosu u travi

Na miris kestena i zaboravljenih oskoruša

Na pekmez I kiseli osjećaj u zraku

Na toplu sobu i ljepotu drveća

Na mrazevac I mirise oronulog cvijeća

Sretna makar na tren, uspomenama se liječim

Umotam se u njih kao topao jorgan

Napravim branu i nedam teškim mislima

Da kao bujica vode provale

Kao ptice grabljivice od sebe ih tjeram

Mirim se sa životom, zbog sebe same moram

život je samo trenutak, kratak kao život leptira

Samo smo kapljica vode

u širokim prostranstvima svemira

Čuvajmo trenutke, možda već sutra

Sljedeći smo u redu za odlazak vječni

Živimo za trenutke, pokušajmo biti srećni