Izdvajamo

 

Ubijeni su bili poljodjelci, seljaci, obični ljudi koje nije zanimala politika, jer da su pratili što se događalo na bojištima širom BiH sigurno ne bi čekali kao janjad na milost i nemilost do zuba naoružanim srpskim brigadama.

 Pokolj u Briševu, selu između Prijedora i Sanskog Mosta, počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tokom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

Na današnji dan 1992., smaknute su čitave obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero...

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16-godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Preživjeli svjedoci tvrde da su zločini strašni i da su u njima stradale cijele obitelji. Prije ubistva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, ušiju, te drugim neopisivim načinima mučenja.

 


Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač.

Riječ je o zaboravljenom zločinu koji su počinile srpske snage na početku rata nad ljudima koji uopće nisu imali veze s vojskom ili borbama. Ubijeni su bili poljodjelci, seljaci, obični ljudi koje nije zanimala politika, jer da su pratili što se događalo na bojištima širom BiH sigurno ne bi čekali kao janjad na milost i nemilost do zuba naoružanim srpskim brigadama.

 

Danas, 30 godina poslije, preživjele stanovnike Briševa najviše boli šutnja hrvatskih medija i službene hrvatske politike u BiH.

Podsjetimo, lider HDZ-a BiH Dragan Čović nikada nije otišao pokloniti se žrtvama zločina u Briševu.

(SB)

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović