Operski pjevač Miran Karabašić i njegova supruga Brižita, balerina, nakon četiri decenije u sarajevskoj operi i baletu, život u gradu zamijenili su selom Kamičani kod Prijedora i govore da se nisu pokajali.

Petnaestak godina prije penzionisanja, riješili su da kupe negdje komad zemlje, da izgrade kuću i da po završetku profesionalnih karijera žive u prirodi, a onda su im Miranovi roditelji ponudili svoju zemlju u Kamičanima na kojoj su ostaci vikendice, u ratu porušene.

„Mi smo bukvalno trčali ovamo, svaki put kad ugrabimo koji slobodan dan. Pauzirali smo radove samo u vrijeme velike ekonomske krize iz 2008. godine. Neih osam-devet godina nismo išli na godišnji odmor, nego ovdje, sve malo po malo, fazu po fazu. Kad smo se penzionisali, u septembru 2022. godine, sjedamo u auto, selimo iz Sarajeva definitivno – ma, okrenuli se nismo“, kaže Miran koji je u sarajevskom Narodnom pozorištu bio šef dionice tenora.

Od tada je jednom bio u Sarajevu, da pogleda jednu predstavu i možda će, istim povodom, ići i krajem maja.

„Kažu da je dobra ova Madam Baterflaj“, dodaje.

Miranov otac ovdje je rođen, majka je iz Kozarske Dubice, ali Brižita i on došli su ovamo, kaže, iz praktičnih, ne iz emocionalnih razloga.

„U Sarajevu je sat parkinga kod Narodnog 3,50 KM, ovdje 0,25 KM, a od 16.00 parkiranje besplatno. Jedemo zdravo, družimo se s ljudima, upoznajemo neke nove ljude. Mali grad ima prednosti. U Sarajev nema vode po šest-sedam sati dnevno, tutnji tramvaj, avion, ono, ono. Prijedor je predivan gradić. Žalosno je da ljudi odavde odlaze, kao što odlaze iz bilo kojeg drugog grada. Ali ja tvrdim da posla ima. Samo se posao mora tražiti, a ne čekati. Ja radim od osamnaeste, Brižita sedamnaeste“, priča Miran.

On je alpinista, Himalajac, obišao mnoge planine svijeta.

Brižita je s njim prošla Maglić, Treskavicu, Zelengoru, Bioče, Volujak, Durmitor, Žabljak.

Zaprosio ju je jednog jutra na Trnovačkom jezeru.

„U selu smo ljudima neobični. Ne idemo previše po kućama. Imamo klavir, biblioteku od nekih hiljadu naslova. Imamo tri psa: tornjaka, to nam je drugi tornjak, udomljenu crnu labradorku, njoj je 11 godina, i bretonca Žaka. Njemu je dvije godine. To nije lovac, to je mačka“, smije se Miran.

U rodnom Novom Sadu Brižita baletnu školu završava u klasi vrhunskog pedagoga Ksenije Dinjaški.

U njenoj generaciji bilo je upisano 120 učenika od kojih samo četvero završava, a među njima Brižita koja će kao 16-godišnjakinja plesati na prvom jugoslovenskom takmičenju iz baletne umjetnosti 1983. i tada prvi put gledati sarajevske balerine.

„Nije kvalitet bio u baletnoj tehnici, ali su bile jako lijepe. Ja sam dijete, samo gledam za njima, pratim ih kao pile. Vodila ih je tada Savka Imanić i pitala me zašto i ja ne bih došla u Sarajevo. Poslije diplomskog, trebalo je gledati u koje ćemo centre. Novi Sad je bio popunjen, a ja nisam htjela da volontiram. Dobila sam broj telefona sarajevskog baleta. Javio mi se tadašnji direktor, Dragan Tičić. I samo pitao koliko sam visoka. 1,73 m. Kaže, dođite na audiciju“, sjeća se Brižita.

Kad je položila audiciju, otišla je svima da se pohvali.

„I baka, tatina mama, sjedi na jednoj hoklici, gleda u mene, plače. Kaže: Zita moja, uvijek sam maštala da ćemo se vratiti, a ti si jedina koja se vraćaš. Jer, moje porijeklo, s mamine strane su Mađari, dolaze krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka iz Budimpešte u Vojvodinu, a s tatine strane su iz okoline Grahova. Baka i deda su bili mješoviti brak, deda je ukrao baku i morali su pobjeći. Bilo je to poslije Prvog svjetskog rata i došli su u Vojvodinu. Jedno vrijeme bilo je popularno praviti porodična stabla. Tatina sestra, tetka Anđa, zadala se u taj posao. Moj tata se poslije šalio da je odustala kad je stigla do hajduka i uskoka“, smije se Brižita.

Na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo plesaće 13 godina, od 1988. godine bavi se baletnom pedagogijom u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banjaluci, a danas u Prijedoru vodi malu školu baleta koja djeluje pri Kolu srpskih sestara i okuplja 40-ak balerina uzrasta od tri do 12 godina.

„Voljela sam snimati filmove. Igrala sam u `Dobrovoljcima` iz 1986. godine i u filmu `Belle Epoque ili Poslednji valcer u Sarajevu` iz 1990. koji je poslednji igrani film nastao u SFRJ, a premijeru imao tek 2007. Zatim reklame, spotove. Uvijek djeci pričam, i ako ne budu u baletni igrači, gdje su sve primjenjive vještine koje stiču – koreografija, pedagogija, scenska akademija, gluma… Moja sestra je glumica, u Kruševačkom pozorištu. Na premijeri filma `Toma` stariji sin joj kaže: mama, eno tebe. Moja sestra mu odgovori: nisam to ja, to vam je tetka. Te godine isto, u Sarajevu, u kafiću, prilaze mi jednom djevojke, pitaju jesam li se pojavila u filmu o Tomi Zdravkoviću“, priča Brižita.

Sjeća se da joj je tada, 1989. godine, čovjek prišao dok je bila na sceni, za vrijeme probe, poljubio joj ruku i pitao da li bi snimila za njega jedan spot, a da je ona pitala: ko ste vi.

„Kažem mu da sačeka. Odem do našeg internog kafića, tu, u pozorištu. Pitam Mirana šta da radim, mi se tek bili uzeli. I hoće li me sačekati, snimanje bi bilo od dva do pola tri. Kaže, može ako je za Tomu Zdravkovića. Poslije mnogo godina zvaće me jedan novinar iz Srbije koji je vidio taj spot i pitao o tom iskustvu. Rekla sam da sam imala malo komunikacije s njim, da je bio profesionalac, gospodin i susretljiv. I da sam za pola sata snimanja zaradila godišnju platu. Poslije sam snimila još jedan spot za njega, takođe za još jednu godišnju platu. I u filmu su onda korišteni dijelovi sa tih spotova sa VHS kaseta“, govori Brižita.

U Prijedor dolazi povremeno, od 1988. godine, kada se udala za Mirana. Sarajevo joj je kao mladoj balerini dalo šansu da igra i kada to rodni grad nije.

„Sarajevo je divan grad, ali smo shvatili da nas guši jer je postalo prenaseljeno, prenapučeno. I 17-18 godina smo vodu kupovali. Meni srce zaigra kad vidim Novi Sad. Ali to su emocije koje ne opredjeljuju praktične odluke u životu. I uvijek kažem: ja imam grad u kojem sam rođena, imam drugi dio života u gradu u kojem sam se ostvarila profesionalno i imam treći grad u kojem želim da živim sada. To je moj Prijedor i to su moji Kamičani“, zaključuje Brižita.

Tekst – Katarina Panić – www.prijedordanas.com
Foto – Aleksandar Drakulić/Nijaz-Caja Huremović/privatna arhiva – www.prijedordanas.com