Izdvajamo

Jasmin Medić rodio se u Prijedoru 1987. godine. Pet godina poslije, u ljeto 1992. godine, s porodicom biva protjeran iz Kozarca, u kojem je do agresije živio s roditeljima i sestrom. Njegov otac Ejub odvojen je tokom deportacije 21. augusta 1992. godine od porodice iz konvoja pod pratnjom Crvenog krsta Prijedora i pogubljen na lokaciji Korićanske stijene s oko 200 bošnjačkih civila. Nakon izbjeglištva, Medić svoje utočište pronalazi u Sarajevu, u kojem završava školovanje i gdje i danas živi. Trenutno je nezaposlen i dijeli sudbinu velikog broja mladih u Bosni i Hercegovini. Magistarska teza pod nazivom Zločini u Prijedoru 1992. godine na osnovu presuda MKSJ odbranjena je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2012. godine pod mentorstvom Husnije Kamberovića. Upotpunjena dodatnim sadržajem, objavljena je kao knjiga 2013. godine i od tada promovirana u Prijedoru, Kozarcu, Visokom, Tešnju i Sanskom Mostu. Predstavljena je i publici u švedskim gradovima Vernamo i Göteborg, a videom i bh. iseljeništvu u Chicagu. Knjiga Genocid u Prijedoru istovremeno je i prvi ozbiljan širi naučno-istraživački poduhvat posvećen zločinima u Prijedoru. Promocija u Sanskom Mostu deveto je predstavljanje javnosti ovog djela. Jedan od promotora bio je i Mujo Begić, šef kancelarije Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine za Bosansku krajinu. Ovaj je put promocija održana u prilično teškim trenucima za Bosnu i Hercegovinu. Jedna od poruka upućenih s promocije bila je i ta da svaki od prisutnih na predstojećim izborima dobro razmisli prije nego što da svoj glas i da on ni u kom slučaju ne ide onima kojima je svejedno kada je u pitanju genocid.

STAV: Šta Vam je ustvari bio ključni motiv da se posvetite upravo ovoj materiji?

MEDIĆ: Moje školovanje proteklo je u odrastanju bez oca. Bio je to period kada smo uporno pokušavali pronaći njegove posmrtne ostatke. Kroz to sam i aktivno istraživao i sve zločine počinjene u Prijedoru. Motiv je svakako i ljubav prema rodnoj grudi kojoj se uvijek vraćam. Želio sam dati svoj doprinos u pokušaju aktualizacije teme o zločinima počinjenim u Prijedoru 1992. godine.

STAV: Koliko javnost u Bosni i Hercegovini zanima ova tematika? Kakve su posjete ovakvim promocijama?

MEDIĆ: Ljudima je uglavnom interesantno što dolazim iz grada o kojem pišem. Smatram pri tome da je, kada je riječ o ovoj tematici, najteže pisati upravo o svom zavičaju jer nerijetko pišete o ljudima koje ste poznavali i poznajete njihove porodice te je samim tim odgovornost veća. Istovremeno ste historičar i neko kome je metodologija uvijek na prvom mjestu, a upravo zbog metodologije ne smijete biti subjektivni. Posjete su, kao i u drugim slučajevima predstavljanja knjiga ove tematike, prosječne. Zavisno od toga gdje je predstavljate. Ne mogu a da ne kažem da naši građani generalno malo čitaju.



STAV: Zašto niste imali promociju u Sarajevu?

MEDIĆ: U planu je da se održi i vode se određeni pregovori o njenom održavanju.

STAV: Genocid je teška tema, a svjedoci smo otpora, posebno u Prijedoru, ali i činjenice da ne postoji sudska presuda kojom je potvrđeno da se dešavanja u Prijedoru u periodu agresije mogu okarakterizirati genocidom. No, da li je ta sudska istina stvarna istina?

MEDIĆ: Ne! Ni u kom slučaju. To što na sudu nešto nije dokazano ne znači da se nije desilo. To je podvala. Kada govorimo o sudskim postupcima, prijeko je potrebna stručna analiza svih dosadašnjih predmeta. Tu prvenstveno mislim na selekciju svjedoka od strane tužilaštva, dokazne predmete i dokazne materijale. Naučna istina potpuna je istina. Sve nam govori u prilog tvrdnji da sudska istina nije i ne može biti ona zvanična. Na osnovu definicije genocida, a imajući u vidu sve ono što se dešavalo u Prijedoru u toku 1992. godine, nedvosmisleno je jasno da je tamo počinjen najteži zločin protiv čovječnosti, genocid. Treba imati u vidu da je prijedorska regija političkom i vojnom rukovodstvu bosanskih Srba bila od strateške važnosti. To je i glavni razlog počinjenja genocida na tom području.

STAV: Ali nekako nam se čini da je sudska istina postala općeprihvatljiva za razliku od naučne?!

MEDIĆ: Gledajući s pravne strane, genocid je teško dokaziv. Morate predočiti namjeru njegovog počinjenja do koje je teško doći. Za mene kao historičara, namjera za počinjenje genocida jasna je već od 12. maja 1992. godine, kada je parlamentu samoproglašene Srpske Republike BiH Radovan Karadžić predočio šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ono što se dešavalo poslije toga govori nam da su se isključivo zločinima mogli ostvariti zadani ciljevi. Već je krajem 1992. godine srpski narod kontrolirao gotovo dvije trećine bosanskohercegovačke teritorije s koje je sistematski uklonjeno sve što nije bilo srpsko.

STAV: Da, ali to očito nije bio dovoljno Sudu u Hagu?

MEDIĆ: Svjedoci smo da je ishod sudskog postupka nerijetko ovisan i o sastavu sudskog vijeća, nažalost. Tako je jedno sudsko vijeće u predmetu protiv Slobodana Miloševića donijelo međupresudu 2004. godine u kojoj je navedeno da je i u Prijedoru počinjen genocid, dok druga sudska vijeća u drugim predmetima takvu presudu nisu donijela. Postavlja se pitanje da li bi Radovan Karadžić bio osuđen i za genocid u svih sedam bh. općina da je u predmetu protiv njega zasjedalo isto vijeće kao u predmetu Milošević.

STAV: Vama je osnovni materijal ipak sudska arhiva. Jeste li uspjeli pomiriti pravno i naučno stajalište kada je riječ o Prijedoru?

MEDIĆ: Korištenjem sudskih presuda i drugih izvora, kao i literature, genocid je na osnovu njegove naučne definicije moguće dokazati. Čak mislim da je na osnovu tog materijala lakše dokazati da je genocid počinjen u Prijedoru nego u Srebrenici, gdje je van svake sumnje on počinjen. Ovdje se opet otvara pitanje i eventualnog političkog pristupa pri donošenju sudskih presuda.

STAV: Mislite li da je akademska zajednica kada je riječ o Prijedoru, ali i o nekim drugim mjestima, pomalo zakazala?

MEDIĆ: Poražavajuća je činjenica da je sav teret kulture sjećanja “pao” na pleća lokalnih aktivista i udruženja žrtava u Prijedoru i Kozarcu, a da pitanje genocida i postgenocidnog društva nisu nikada imala institucionalnu podršku. A kada je riječ o prijedorskoj regiji, mislim da su ondje ljudi dosta isfrustrirani činjenicom da je tek 2013. godine, otkrivanjem masovne grobnice Tomašica, Prijedor postao predmetom zanimanja šire zajednice. Kako pojasniti činjenicu da je dženaza za 304 prijedorske žrtve 2006. godine bila tek sporedna vijest u dnevnicima Javnog radio‑televizijskog servisa BiH tog dana?! Ili, naprimjer, da sljedeće godine dženaza za 147 žrtava prođe bez ikakvog zapisa. Stekao se dojam da su dešavanja u Prijedoru, kako 1992. godine, tako i kasnije, tek sporedna vijest. Prijedor je naprosto neopravdano zapostavljen. Poslije Tomašice je i javnost prestala davati značaj svemu tome, uprkos činjenici da grupa entuzijasta u nekoliko nevladinih organizacija i udruženja godinama, nerijetko riskirajući i vlastitu sigurnost, daje sve od sebe kako bi očuvali istinu o Prijedoru. Najborbeniji među njima upravo su oni koji su izgubili najbliže članove porodice.

STAV: Sučeljavanje s prošlošću tema je kojoj očito niko u poslijeratnom periodu u BiH ne posvećuje dovoljno pažnje. Koliko je to utjecalo i na trenutnu političku situaciju u našoj zemlji? Mislite li da će se po ovom pitanju u skorijoj budućnosti nešto promijeniti?

MEDIĆ: Svakako da je utjecalo. Posebno na poziciju bošnjačkog naroda, koji je posljednjih godina žrtva relativizacije genocida koja je i danas na sceni i koja nas je nemilosrdno i neminovno dovela u, po Gregoriju Stantonu, njegovu posljednju fazu – negiranje. Tome nije doprinio samo međunarodni faktor u Bosni i Hercegovini nego i naš neozbiljni pristup ovoj problematici. Ne postoji nikakva strategija, koordinacija, odnosno nikakav adekvatan institucionalni okvir rada na njenoj afirmaciji, što nam je historijska, ali i moralna zadaća, a što se mora hitno mijenjati! Narod koji je bio žrtvom genocida sebi ne smije dopustiti ovakav pristup zločinima.

 Sudbin Music za Stav.ba

... I kao uvijek, naša dijaspora stupa na scenu, ona koja na svojim plećima već godinama vuče ovu zemlju i neda da propadne. Poznati i nepoznati ljudi javljaju se...