Izdvajamo

Kratki dokumentarni film ''Sjeti me se'' premijerno će biti prikazan u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) u povodu obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava.
Prvi je to film Prijedorčanke Azre Hodžić, mlade studentice dramaturgije na Univerzitetu New York, i prvenac u produkciji Udruženja Prijedorčanki ''Izvor''. Film je priča o djeci koja su u ratu prerano ostala bez roditelja, toliko rano da im je oteto i sjećanje na njih. Hasema je imala dvije godine kada joj je otac odveden u logor Keraterm a Lejla tek nekoliko mjeseci kada se njenom ocu izgubio svaki trag.

Pretpremijerno film će  biti prikazan u sali hotela Prijedor 5.decembra sa početkom u 17:00 h, a u sarajevskom SARTR-u premijera je zakazana 9.decembra sa početkom u 18:00 h. Nakon projekcija planirane su panel diskusije. U Sarajevu će se razgovarati na temu transgeneracijskog prenosa traume i značaja memorijalizacije a u Prijedoru o tome kako lično sjećanje učiniti javnim.

Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu će distribuirati film kao dio globalne online kampanje obilježavanja 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, s ciljem skretanja pažnje na dugoročne posljedice prisilnog odvođenja i "nestanaka" roditelja na njihovu djecu.

“Sjeti me se” je potresan ali i suptilan film. Njegova snaga dolazi iz isprepletenosti priča dvije protagonistikinje čija se emocionalna iskustva umnogome razlikuju. Ipak, ti kontrasti, ali i zajednička matrica njihovih reakcija, snažno svjedoče o otrovnoj zaostavštini “nestanaka” njihovih očeva na dječije živote, bez obzira da li im se sve kaže još dok su mališani, ili ih se pokuša “zaštititi od istine”- David Tolbert, predsjednik Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu.

Nestale osobe su najeklatantniji primjer kršenja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Pored prava na život i svih drugih prava njima je uskraćeno i pravo na identitet i dostojanstven ukop. Posljedice ovog zločina protežu se i na porodice nestalih osoba, posebno njihovu djecu. Ogromna većina djece nestalih osoba prolazi kroz život u potrazi za odgovorima do kojih je teško doći, noseći emocionalne ožiljke čak i kada preživjeli članovi porodice pokušaju da ih zaštite od stvarnosti ne kazujući im punu istinu.

Film je snimljen uz podršku Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) i prvi je u nizu filmova koje Udruženje Prijedorčanki ''Izvor'' namjerava realizovati kao vlastiti prilog izgradnji kulture sjećanja u Prijedoru i Bosni i Hercegovini.

Press Izvora

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.