Izdvajamo

 

PIŠE: SRĐAN PUHALO

Da li ste neki dan pročitali ili čuli informaciju da su se članovi BOSS-a Haris Pleho i Rasim Smajić na kandidatskom obrascu Centralne izborne komisije BiH (CIK) navodno izjasnili kao Srbi da bi mogli ući u Dom naroda FBiH?


Eto, to vam je bosanskohercegovačka alhemija identiteta.


I dok “zli jezici” banalizuju ovu metamorfozu objašnjavajući je mjesečnom platom od 5.000 KM (za četiri godine 240.000 KM), ja tragam za objašnjenjem koje će biti mnogo realnije i racionalnije.


Hipoteza 1. Prozori dnevne sobe u stanu Plehe i Smajića su igrom slučaja okrenuti ka Zlatištu, a nedavno postavljeni krst - koji nije krst jer nije osvještan od strane SPC - svojom čudnovatom i samo za ateiste neobjašnjivom energijom uticao je na promjenu njihovog etničkog identiteta.


Hipoteza 2. Kriza srednjih godina kod Pleha i Smajića je doživjela konverziju i umjesto motora, BMW-a, minđuša, klubova, maloljetnica i slično oni su odabrali ćirilicu i carstvo nebesko.


Hipoteza 3. Tokom predizborne kampanje Pleho i Smajić su gonjeni neobjašnjivom silom svratili do Andrićgrada i ugledavši nonšalantno nasmijanog Kustruricu shvatili koliko je lijepo i korisno biti Srbin.


Hipoteza 4. Čitajući programsku izjavu BOSS-a u kojoj se kaže da “BOSS polazi od pojedinačnog, konkretnog čovjeka kao neponovljive vrijednosti koja prethodi svakom kolektivitetu. Interes kolektiviteta ne može biti iznad interesa pojedinca. Stojimo na stanovištu da čovjek slobodno pristupa društvenoj grupi radi ostvarenja svog interesa i afiniteta i slobodno istupa i pristupa drugoj saglasno svom slobodnom opredjeljenju”. Pleho i Smajić su odlučili da kroz političko-umjetnički performans dekonstruišu pitanje etničkog indentiteta u Bosni i Hercegovini i na taj način potpuno obesmisle dominantni  diskurs u Bosni i Hercegovini.


Hipoteza 5. Ne mogavši više da gleda napravde i segregaciju Srba koja se svakodnevno odvija u Kantonu Sarajevo, a i šire, Haris Pleho je odlučio u znak protesta da promijeni svoj identitet, prestane biti “ostali” i postane Srbin. Smajić se solidarisao sa kolegom Plehom.


Hipoteza 6. Pleho i Smajić su ovisni o slanini i čvarcima, što je morate priznati mnogo bolje nego biti ovisan o heroinu ili nekoj drugoj teškoj drogi. Oni ne žele da lažu ni sebe, ni druge, a Alah je veliki pa će oprostiti.


Na kraju krajeva, nije ni važno zašto su Pleho i Smajić postali Srbi, važno je da smo dobili dva nova brata koja će štititi naše interese u Sarajevu i Federaciji BiH bez obzira na svakodnevnu golgotu koju će proživljavati na potezu Ilidža- Marijin Dvor - Baščaršija.


Ali prije nego što odu u Dom naroda Federacije BiH trebalo bi ih osvještati da dobiju na legitimnosti i ubojitosti.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.