Izdvajamo

Prvi dan Bajrama, a utakmica koja je odlučivala hoćemo li u Brazil. Cijeli dan bajramska radost i obilazak komšija, familije, prijatelja... Svi smo počeli da slavimo ali ipak u vazduhu i u nama samim se vidjela neka napetost. Neznam kako bih ovu napetost nazvao, strah od neuspjeha ili nestrpljivi ili...

Ovako je izgledala glavna ulica naše čaršije, prvi dan Bajrama i uoči utakmice.

Utakmica se gledala na više lokacija, ja sam prvo poluvrijeme gledao na parkingu preko puta Pikadilija. Prije početka svečano.

Drugo poluvrijeme sam gledao u Staroj Bašti. Još uvijek trema i napetost, lica zabrinuta, još uvijek je 0 : 0

Miralko i njegov jaran iz Finske. Finac koji je došao u Kozarac da navija za Bosnu. Radovao sa pobjedi naše reprezentacije kao da je njegova.

1 : 0 za Bosnu i sad nastaje euforija koja se nemože opisati niti fotografijom pokazati.

Idemo u Brazil.

Slavlje u čaršiji je neopisivo. Neko onako u masi reče: Ko bi rekao da nas ovoliko ima, u Kozarcu. Ovoliko raje na jednom mjestu, u Kozarcu i ovakvo slavlje poslije rata niko ne pamati. Ludnica koja ce da se pamti, a Meša Baždarević porućio  političarima da ovaj dan bude praznik. Ovo je rođendan za BiH.

Napravio sam stvarno dosta fotografija, nemoguće je baš sve objaviti. Ipak izabrao sam ove i nadam se da će donekle pokazati kako je bilo u čaršiji poslije utakmice.


Video koji pokazuje kako je bilo sinoć i što je najvažnije, sve je prošlo bez i najmanjeg incidenta ili nešto slično. Nije bilo razbijanja, nepoželjnih psovki, nacionalističkih ispada, svađa... Samo pjesma, smijeh, vožnja kroz čaršiju... Osim petardi nikakve druge pucnjave nije bilo.

https://www.facebook.com/photo.php?v=10202265408423519&set=vb.1439942986&type=2&theater

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.