Izdvajamo

 

Mojoj nani penzija je mogla biti od dvadesetog do dvadesetog- istog mjeseca i iste godine. Negdje do podne. Zavisi kad bi poštar Ivo ili Fudo protutnjali svojim tomos motorima. Ona bi prije na par dana počela rasporedjivati šta će kome dati kada dodje pemzija i čovjek bi pomislio da sigurno dobija neki milionski iznos.

-Esi i Refiji, Harisu,Adi i Aldijani, ako dodju Husein i Elvis a bome imam ja unučad u Kevljanima i Mujanima.

E onda, fasunga (nabavka za taj mjesec), dio ostaviti za kurban-godina prođe na brzinu…još par stvari nabroji i na kraju kaže- moram ja i sebe gledati!

-Dobila sam zaostatke rekla je radosno jednog dana ali moraću u Prijedor da podignem. Kako je to rekla tačno sam imao sumnju hoće li moći tolike pare sama donijeti. Već sam nas vidio u redu za nanine mjesečne donacije.

Dogovor je pao da će ona doći iz Prijedora a mi da je čekamo kod Huseinove čevapdžinice u vrh čaršije.

Čekali! Ljudi su izlazili i ulazili, siti nosili čačkalice u ustima, neki su se zadovoljno oblizivali a mi smo stajali i upijajući miris dobro pobiberenih ćevapa svako malo zagledali niz cestu. Sa'će, sa'će ona, svako malo smo ponavljali…

Napokon. Autobus se pojavio, izbacio putnike i svi se raziđoše. Šofer je zadovoljno digao noge na volan i čitajući novine čekao da krene za pola sata, ali nane nije bilo.

Mislio sam ga pitati da li je možda vidio tu i tu nanu, ali opet kontam, njemu su sve nane iste. A meni je trebala ona koja je drugčija od svih.

Sestri izdam naređenje da se ne miče sa punkta i da dobro osmatra okolinu dok se ja ne vratim i krenem niz čaršiju!

Kad sam već prošao Dževahirovu slastičarnu, nane se ukazala sa punim kesama. Boga pitaj čega tu sve nije bilo. Ovaj put vjerovatno nije zaboravila ni komšije. – Haj, šta bilo- rekla je kada smo je počeli kritikovati da se razbacuje.

Sa njom je išla i jedna naša komšinica koja joj je pomagala.

Nane me pogleda i reče: Džaba je sine. I da trčiš najbrže što možeš, nema smisla ako trčiš u pogrešnom pravcu!

Nisam je razumio jer je počela pričati sa nekom ženom koja je naišla a ona naša komšinica reče tako tiho da je nane ne čuje:

-Znaš li zašto kasni? Sreća pa je naišla na mene! Kad je izišla iz autobusa gledajući da što prije dođe do vas, na raskrsnici u Kozarcu umjesto gore uz čaršiju krenula je u suprotnom pravcu prema Trnopolju.

Srela sam je već nervoznu ali sretnu jer su kese bile pune za vas – rekla je na kraju sa osmjehom na licu.

Eso Balić

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.