Izdvajamo

 

Mojoj nani penzija je mogla biti od dvadesetog do dvadesetog- istog mjeseca i iste godine. Negdje do podne. Zavisi kad bi poštar Ivo ili Fudo protutnjali svojim tomos motorima. Ona bi prije na par dana počela rasporedjivati šta će kome dati kada dodje pemzija i čovjek bi pomislio da sigurno dobija neki milionski iznos.

-Esi i Refiji, Harisu,Adi i Aldijani, ako dodju Husein i Elvis a bome imam ja unučad u Kevljanima i Mujanima.

E onda, fasunga (nabavka za taj mjesec), dio ostaviti za kurban-godina prođe na brzinu…još par stvari nabroji i na kraju kaže- moram ja i sebe gledati!

-Dobila sam zaostatke rekla je radosno jednog dana ali moraću u Prijedor da podignem. Kako je to rekla tačno sam imao sumnju hoće li moći tolike pare sama donijeti. Već sam nas vidio u redu za nanine mjesečne donacije.

Dogovor je pao da će ona doći iz Prijedora a mi da je čekamo kod Huseinove čevapdžinice u vrh čaršije.

Čekali! Ljudi su izlazili i ulazili, siti nosili čačkalice u ustima, neki su se zadovoljno oblizivali a mi smo stajali i upijajući miris dobro pobiberenih ćevapa svako malo zagledali niz cestu. Sa'će, sa'će ona, svako malo smo ponavljali…

Napokon. Autobus se pojavio, izbacio putnike i svi se raziđoše. Šofer je zadovoljno digao noge na volan i čitajući novine čekao da krene za pola sata, ali nane nije bilo.

Mislio sam ga pitati da li je možda vidio tu i tu nanu, ali opet kontam, njemu su sve nane iste. A meni je trebala ona koja je drugčija od svih.

Sestri izdam naređenje da se ne miče sa punkta i da dobro osmatra okolinu dok se ja ne vratim i krenem niz čaršiju!

Kad sam već prošao Dževahirovu slastičarnu, nane se ukazala sa punim kesama. Boga pitaj čega tu sve nije bilo. Ovaj put vjerovatno nije zaboravila ni komšije. – Haj, šta bilo- rekla je kada smo je počeli kritikovati da se razbacuje.

Sa njom je išla i jedna naša komšinica koja joj je pomagala.

Nane me pogleda i reče: Džaba je sine. I da trčiš najbrže što možeš, nema smisla ako trčiš u pogrešnom pravcu!

Nisam je razumio jer je počela pričati sa nekom ženom koja je naišla a ona naša komšinica reče tako tiho da je nane ne čuje:

-Znaš li zašto kasni? Sreća pa je naišla na mene! Kad je izišla iz autobusa gledajući da što prije dođe do vas, na raskrsnici u Kozarcu umjesto gore uz čaršiju krenula je u suprotnom pravcu prema Trnopolju.

Srela sam je već nervoznu ali sretnu jer su kese bile pune za vas – rekla je na kraju sa osmjehom na licu.

Eso Balić

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.