piše: Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ
BOSANSKA KAHVA, U BOSNI
Majci i Ocu
Lokum do usta prinosila,
kus slasne hurmašice,
srk kocke iz šećernice.
I tada se crnila – bezbeli.
I tada se uzmirisala – lezetli.
Samo jedan insan il' gomila,
pred svakog se znala postaviti.
Garavuša ašikovala,
mi se hametice zaljubljivali.
Uz nju muštuluke donosili.
Male ibrike znojila – iz velikih kipila i bježala.
Malim ljudima golema bila – velike im sevape činila.
Bacala ključ, a otključavala nam mozak i srce.
Učila nas šta je istilah.
Ali uzaman: već smo svikli ne (u)pamtiti.
Počupali se iz vlastitih praslika: nismo se, siroti, plaho krzmali.
Zaboravismo na postulate nasljeđivanja Gregora Mendela,
k'o da ne potičemo sa istog dunjaluka.
A istina smetaće i bosti.
Djeda i nenu je učila na šiltetu –
vješto, bez srkleta, uz grotlo sjajnog fildžana i mangale žar.
A unuka će, nevještog –
3 u 1, snogu i na brzaka, iz ugibajuće čaše od recikliranog papira.
S ONU STRANU ŽICE
Sanjam sjećanje, a budi me strah.
Fragmente sna pohranjujem u dokumente jave.
* * *
Utjerali nas s onu stranu žice.
Ruke nam žicom svezali – kaiš mi od žice skrojili.
Žicu mi kroz prste provukli – žicom nam gležnjeve povezali.
Žicom nas spojili u krvav đerdan: svaki bi nam pokret krv zalivala.
Kroz žicu sam slobodu žudio, ram od žice licem milovao.
Golim očima sanjao istinu: nikad više u žicu.
Kroz san naslutio izbavljenje – izvuklo me iz žice.
A sada me, vidi ovo, hrani žica što je u fabrici pravim.
Miluje udove izranjavane onim tuđim žicama, onim što su grizle.
Na slobodi, znam se upitati: „Šta li me to sačuvalo dok sam po smrtnoj žici hodao?“
Odgovor mi pošalju žice što sviraju čim ih dodirnem.
Iz njih se razlijevaju zvuci što grle – nikako jauci i strah, nikako bol i patnja.
Na slobodi, varljivoj poput obećanja, i sam ponešto zasviram,
žicajući preostali život u sebi, bez žice okolo.
Slobodan, a u tjeskobi zatvoren.
Jer uvijek ima „onih drugih“ što će ih „u žicu“.
Omer Ć. Ibrahimagić je liječnik, redovni profesor na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.
Živi i radi u rodnom gradu.
Piše pjesme, priče i putopise više od 35 godina.
Dobio je brojne nagrade, a u dva navrata i onu, već čuvenu prijedorsku, "Esad-Eso Sadiković" ( čini mi se da je bio dva puta drugi, 2010. i 2018.).
Publicirao je 8-9 knjiga.