Izdvajamo

 

piše: Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ

BOSANSKA KAHVA, U BOSNI

Majci i Ocu

Lokum do usta prinosila,

kus slasne hurmašice,

srk kocke iz šećernice.

I tada se crnila – bezbeli.

I tada se uzmirisala – lezetli.

Samo jedan insan il' gomila,

pred svakog se znala postaviti.

Garavuša ašikovala,

mi se hametice zaljubljivali.

Uz nju muštuluke donosili.

Male ibrike znojila – iz velikih kipila i bježala.

Malim ljudima golema bila – velike im sevape činila.

Bacala ključ, a otključavala nam mozak i srce.

Učila nas šta je istilah.

Ali uzaman: već smo svikli ne (u)pamtiti.

Počupali se iz vlastitih praslika: nismo se, siroti, plaho krzmali.

Zaboravismo na postulate nasljeđivanja Gregora Mendela,

k'o da ne potičemo sa istog dunjaluka.

A istina smetaće i bosti.

Djeda i nenu je učila na šiltetu –

vješto, bez srkleta, uz grotlo sjajnog fildžana i mangale žar.

A unuka će, nevještog –

3 u 1, snogu i na brzaka, iz ugibajuće čaše od recikliranog papira.

 

S ONU STRANU ŽICE

Sanjam sjećanje, a budi me strah.

Fragmente sna pohranjujem u dokumente jave.

* * *

Utjerali nas s onu stranu žice.

Ruke nam žicom svezali – kaiš mi od žice skrojili.

Žicu mi kroz prste provukli – žicom nam gležnjeve povezali.

Žicom nas spojili u krvav đerdan: svaki bi nam pokret krv zalivala.

Kroz žicu sam slobodu žudio, ram od žice licem milovao.

Golim očima sanjao istinu: nikad više u žicu.

Kroz san naslutio izbavljenje – izvuklo me iz žice.

A sada me, vidi ovo, hrani žica što je u fabrici pravim.

Miluje udove izranjavane onim tuđim žicama, onim što su grizle.

Na slobodi, znam se upitati: „Šta li me to sačuvalo dok sam po smrtnoj žici hodao?“

Odgovor mi pošalju žice što sviraju čim ih dodirnem.

Iz njih se razlijevaju zvuci što grle – nikako jauci i strah, nikako bol i patnja.

Na slobodi, varljivoj poput obećanja, i sam ponešto zasviram,

žicajući preostali život u sebi, bez žice okolo.

Slobodan, a u tjeskobi zatvoren.

Jer uvijek ima „onih drugih“ što će ih „u žicu“.

Omer Ć. Ibrahimagić je liječnik, redovni profesor na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.
Živi i radi u rodnom gradu.
Piše pjesme, priče i putopise više od 35 godina.
Dobio je brojne nagrade, a u dva navrata i onu, već čuvenu prijedorsku, "Esad-Eso Sadiković" ( čini mi se da je bio dva puta drugi, 2010. i 2018.).
Publicirao je 8-9 knjiga.

 

Meša Selimović

Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo.

Opširnije...