Izdvajamo

Piše, Šerif  Velić

Godine su prolazile. Brat se oženio, Tito umrije, a onda dođoše devedesete. Kad bi se uz televizor sabrali kod babe Junuza, samo je odhukivao i govorio: „Nevalja! Ništa ovo nevalja. Zlo se sprema! Vidite li šta se samo u Hrvatskoj radi? Danas su kroz caršiju prošli neke bradonje sa kokardama na glavama. Kad him samo onolike brade porastoše? Na kamionu istakli krvavu volovsku glavu, a na transparentu napisali... „ Vukovi sa Vukovara!?“ Odoše na Kozaru. Prica se da samo na Mrakovici ima preko pedeset tenkova! Eno jednog su postavili i kod pilane na raskršcu.“

Svako na svoj nacin doživljavao je nastalu situaciju. U selu, pravili smo sastanke i dogovarali šta nam je ciniti ako nas napadnu. Kozarcani su imali cetu T. O.; cetrdesetak momaka s puškama M. 48.. Imenovana je komanda odbrane mjesta. Zemunicu su iskopali u jednj strani poviše caršije i to je bilo sve.? O necemu se kao pregovaralo sa Srbima, ali bez ikakvog rezultata.


Ja, brat i nekoliko komšija rijšili smo da se borimo. Bez borbe nedamo našeg topraka! Pocele su seoske straže. Na posao se više nije išlo. Još tridesetog aprila Srbi u Prijedoru ruše legalno izabranu vlast, i sve stavljaju pod svoju kontrolu. Grad je pun bradatih spodoba. Cetnici!? Takve bradonje, spominjao je dido Huse u svojim pricama, i cesto govorio; „neviruj vlahu“, ali mi smo samo odmahivali rukama i cudili se o cemu on to prica?
Kozarac je iz dana u dan dobijao ultimatume da se potpiše lojalnost novim vlastima.

Regionalnim putem,ogromne kolone vozila valjale su se prema Banja Luci. Povlace se iz Hrvatske. Tamo je rat vec bjesnio svom žestinom. Proglašena je S. A. O. Krajina. Jovan Raškovic, na svojim mitinzima, što svi mediji prenose dernja se da rijka Una nece biti granica izmedu brace Srba u Bosni i Srba u Hrvatskoj. Govori; „ako treba Unu cemo popiti!? Narod nije znao šta da radi. I ako je mjesec maj i proljetni radovi u punom jeku, naj više vremena provodi se uz radio i t.v ... Slušaju se vijesti i komentariše. Najcešce se govorilo. Nece! Ne smiju ... Ipak se dogodi! Prve topovske i minobacacke salve ispaljuju na naselja zapadno od Prijedora.  Zvano „ Brdo.“

To su Hambarine, Rizvanovici, Carakovo, Sredice, Zecovi, Bišcani, Mataruge i druga sela. Samo tu je živjelo preko petnaest hiljada stanovnika. Tuku nasumice . Svejedno im je gdje ce pogoditi. Dva dana kasnije, dvadeset cetvrtog maja, Kozarac i svi okolni džemati su u plamenu. Granate padaju i na naš džemat. Artiljerijska i pješadijska vatra smjenjuju se u intervalima. Narod panicno traži zaklon u podrumima po šumarcima i improviziranim skloništima. Nakon dva dana i dvije noci Kozarac se predao. Gotovo bez borbe... Kolone žena, djece, muškaraca svih uzrasta, promicale su glavnom ulicom prema regionalnom putu. Na raskrsnici kod pilane je zborno mjesto.

Mi, iz našeg sela mogli smo vidjeti sve šta se dogada. Iz minuta u minut masa naroda se povecava. Stižu iz: Mujkanovica, Kozaruše, Dere, Arifagica, Brdana, Softica, Kamicana, gornjih i srednjih Jakupovica , Hadžica, Kevljana, Jaskica, Menkovica, Sivaca i Suhog Broda. Tužne kolone protegle se u nedogled, a svi su išli u jednom pravcu. Tamo gdje su im cetnici naredili.

I našim džematlijama je naredeno da za dva sahata budu sa ostalima. Narod je neodlucan. Jedni su bili za, a drugi protiv da se ide. Ipak jedni po jedni izlazili su na put formirajuci kolonu. Naša kuca je u vrhu sela i moji su krenuli medu posljednjima. Majka Fatima, moja žena Halima i nevista, kako smo Ademovu ženu zvali, plakale su, a babo Junuz oborenog pogleda poceo skupljati naj nužnije stvari da se ponesu. Nekoliko cebadi, kanister vode i malo hrane u kesama. Cim je pocelo granatiranje stoku smo pustili iz štala. I komšijska i naša, stoka besciljno su lutala okolinom, a nismo mogli pomoci ni sebi ni sermiji.

Ja i Adem, rijšili smo od pocetka da im  živi u ruke necemo. Svaki rastanak inace je težak ali da cemo ovako nešto doživiti nismo mogli ni zamisliti.

Došao je trenutak rastanka, kad se odlagati više nije moglo. Smogao sam snage da od roditelja zatražim halala. Kad sam svoju Halimu prigrlio drhtala je poput pruta. Djeca, Huse i Lejla, obgrlili su me jedno s jedne, a drugo s druge strane. Tako u grozdu stisnuti  stojimo kao okameniti. Poželio sam da potraje do vijeka, a znam da se rastati  moramo. Slutio sam da je to naše zadnje videnje.  Krenuli su niz sokak. Tužno da tužnije nemože biti... Allahu moj smiluj im se, sacuvaj ih i zakloni! Zamakli su, a ja i brat ostadosmo na avliji kao dva okresana drveta. U rukama puške. Vec od ranije u Šupljoj Stijeni obezbijedili smo zalihe hrane i pripremili ležaje. Mjesta je bilo za desetak ljudi. Od kuce do pecine nema ni pun kilmetar. Šumu i okolinu smo dobro poznavali.


Vec je prošlo nekoliko dana od odlaska naroda iz Bešica. Selo je izgledalo sablasno. Bilo nas je sedmorica koji smo ostali. Oni su znali za našu grupu i nisu u selo ulazili. Po danu smo se krili u pecini i šumi, a navece spuštali do sela i uzimali šta bi nam zatrebalo. U jednoj od kuca pronašli smo dvogled. Sa Kamena osmatramo okolinu. Pažnju nam privlaci Trnopolje. Udaljeno je oko pet kilometara,  vazdušne linije i jasno se razaznaje ogromna masa ljudi oko doma kulture i škole. Logor!? Nadali smo se da su i naši tu.

Kozarac gori iz dana u dan. Gledamo šta se dogada. Sada našom caršijom hodaju cetnici, pale i pljackaju. Tovare na kamione , konjske i volovske zaprege, traktorima, tackama, pa cak i na ledima odnose. Ponašaju se poput osova u osinjaku kad ih nešto uznemiri. Takmice se medu sobom ko ce više zgrabiti i odnijeti. Svi su naoružani. Sa druge strane na Debelom brdu djelovala je grupa naših momaka. Pripucali su na njih, oni bi odgovorili na vatru, ali pljacka i paljevina  Kozarca nije prestajala. Gradic polako nestaje u dimu i prašini. Ruše do reda. Kucu po kucu. Neke pale, neke miniraju, a neke obaraju tenkovskim granatama.

Prašina i dim zaklanjaju vidik iako je vedro. Caršija, kao da je  pokrivena ogromnim crnim caršafom. Znali smo da je samo pitanje dana kad ce organizirati potjere. Planirali smo preko planine izici na rijeku Savu a odatle u Hrvatsku. Komšija Senad uporno je zahtijevao da krenemo, ali nama se nije išlo. Kad god sam imao priliku dvogledom sam posmatrao Trnopolje. Napokon Sendo  je  uzeo nekoliko naj nužniji stvari i krenuo sam. On jedini iz naše grupe je  preživio. Vec slijedeci dan shvatili smo da smo u okruženju. Preko noci iz pravca Mrakovice  zauzimaju Kamen i odozgo se oglašavaju paljbom. U rano jutro iz caršije put našeg sela krenuo je streljacki stroj. I sa Hurmovca cula se paljba iz automatskih pušaka. Megafonima su pozivali da se predamo. Vikali su: „ Turci predajite se , necemo vam ništa.“

Od muslimana Kozarac i oklna mjesta su vec ocišcena, a sada su krenuli i Kozaru cistiti. Nisu znali gdje se tacno nalazimo. Vatru su usmjerili prema Šupljoj Stijeni a mi smo se nalazili kod Kadijine vode. Dobro zaklonjeni šutjeli smo i cekali. Kuce u Bešicima su  gorjele i po dimu smo znali gdje se nalaze. Za kratko planu moja i Ademova. Samo sam jace stegnuo svoj kalašnjikov. Iznenada, ugledasmo desetak njih kako se našim sokakom prikradaju glavnom putu. Išli su pravo na nas. Moji drugovi cela orošenih znojem cekali su na moj znak. Došlo je vrijeme da se naplatimo za sve šta su nam ucinili. Bar djelimicno.

Pažljivo sam nišanio i kad mi se ucinilo da cu pogoditi zapucao sam. I moji drugovi su ucinili isto. Vidjeli smo kako padaju bez glasa, dok su neki jaukali i dozivali u pomoc. Povukli smo se u šumu. Pod sami Kamen, da bar imamo sigurno zalede. Nastalo je zatišje. Ponavljali su pozive na predaju, a mi smo znali da od njih milosti dobiti necemo, niti smo je tražili. Bližila se noc. Planirali smo da pod okriljem mraka pokušamo proboj  iz  okruženja. Njima se nije žurilo. Znali su da vrijeme radi za njih. Vec se unocalo. Više nismo imali šta cekati. Jedan za drugim išli smo u razmaku od desetak metara
.
Tada smo naletjeli na njihovu zasjedu. Isto kao oni nama. Adem je pao odmah, i nije davao glasa od sebe. I mene je pogodilo da s mjesta nisam mogao. Neznam ni gdje sam sve ranjen. Tonuo sam u beskraj i ponovo vracao na javu. Osjecao da je kraj vec blizu. Našli su me. „Vidi ovaj je još živ!“ Udario me nogom. „ Ranjen je“, rekao je drugi. „ Da mu pomognemo?“ „ Ma sad cu ja njemu pomoci, j.... mu majku balijsku!“  Sagnuo se, podigao poveci kamen i izmahnuo. Znao sam šta hoce da uradi. Munjvito mi kroz glavu prode miso. Sad ce baciti...Znam da glava ne može izdržati, ali nejma druge. I dogodi se...! Smrt! Trenutak kad se duša sa tijelom rastaje. Bljesak...! Milioni boja osvijetliše šumu, zemlju i nebesa! Nicega osim spektra velicanstvenih boja, a nisu ni nalik dunjaluckim... Lobanja puce, a moja duša vinu se u visinu. Bola više nije bilo. Nejma noci, nejma umora ni     pospanosti. Sve cujem, sve vidim, i sve mi je jasno. Straha ne osjecam. Gledam svoje mrtvo tijelo, smrskanu lobanju i kamen kojim mi glavu razbiše... Mirno posmatram svoje katile. Bila ih je puna šuma i pristizali su u sve vecem broju.

Pucnjavom su proslavljali našu pogibiju. Meni je potaman. Ja sam svoju istinu našao. Branio svoj toprak i pao... Od malih nogu, majka Fatima, i babo Junuz i dido Huse su govorili, da nicije ne uzimam, i da zla i nereda po zemlji ne cinim. I nisam! Ovi ovdje to sve rade. Pljackaju, pale, ubjaju i nas Dobre Bošnjane,  ni krive ni dužne u surgun tjeraju. Oni su zlocinci i njma njihov zlocin pripada!!!
Ja ih optužujem a, Ti moj Gospodaru... Ti presudi...

Ja, moj brat Adem i petorica naših drugova nismo više medu živima. Oni su od opreme pokupili ono što im se svidilo, i otišli. Naša tijela ostala su ležati pod Kozarackim Kamenom. Crvi su uzeli šta njima pripada, a zvijeri razvukle naše kosti po šumi. Sedam godina smo navracali tuda. Obilazili zgarišta i cekali svako na svoje da se kuci vrate.  Oni su u logoru Trnopolje proveli tri mjeseca , a onda konvojem otputovali za Njemacku. Moj sin Huse i moja Lejla tamo u Njemackoj su pošli u školu. Halima je s njima. Ide doktorima: Kažu; „živci“... A kako i nece biti bolesna... Nevista, Ademova žena, našla je tamo sebi drugog covjeka i udala se.

Babo i majka, od prvog su dana govorili da ce se u Bešice vratiti cim se bude moglo. Došli su medu prvima. Šta se s nama zbilo saznali su od naših Kozarcana koji su tim putem naišli nekoliko dana kasnije, i naša beživotna tijela uslikali kamerom. Nisu imali vremena da nas zakopaju jer su i sami bili u bjegstvu.

Babo, cim je došao krenuo je da nas traži. Moju smrskatu lobanju našao je kod  Kadijine vode, a Ademove kosti i ostalih drugova pronadene su u okolini. D. N. K. analiza utvrdila je šta je cije. Dženaza je obavljena u Kozarcu na stadionu „Bratsva“, sa još stotinu i pedeset ginjenika. Svoj mir, našli smo u Kamicanima na šehidskim mezarima. Do sada nas je preko sedam stotina, a broj se iz godine u godinu povecava.



Nakon naše pogibije presušila je Kadijina voda. Izvor koji je vijekovima tekao ispod Kozarackog Kamena, nestao je i do danas ne tece!? Ostali su samo u kamenu izdubljeni tragovi, da kažu da je nekada tuda tekla voda.

Babo Junuz i naša mati Fatima ostali su sami. Ostarili i onemocali. Oboljeli oboje. Snage nemaju da kao nekada pocnu sve iz pocetka. Na temeljima stare kuce, njemacka humanitarna organizacija naprvila im je nešto kucice. Za dvoje. Najviše placu, i mole Svevišnjeg da ih pozove Sebi. Što prije...

Evo ahbabu ja ti kaza šta je i kako je bilo, a ti, odvolje ti, uradi kako misliš da je naj bolje. Ja bih ipak najvolio da se zapiše, jer što nije zapisato, biti ce poslije kao da se ni dogodilo nije. Allahimanet....

Jonkoping 20/ o2/2008 Šerif Velic

Molim dragog Allaha da u ove mubarek dane obaspe svojom milošću sve ljude na ovom dunjaluku. Amin...