Izdvajamo

 

U HAJVAN-VAGONU

SEMIRA JAKUPOVIĆ

 

Na kraju dvadesetog vijeka

Ljudi putovaše u hajvan-vagonu

I to će vjerovatno u knjigu historije ući

Jer umjesto životinja prevoziše ljude

I mnogo više tereta nego inače.

 

Dvadeset...pedeset....stotinu i dvadeset

Čini mi se da na taj broj teška vrata klapnuše

A sto i dvadeset nedužnih insana utonu u mrak

I krenu na ovo neplansko, neželjeno putovanje

U jednom vrućem junskom danu.

 

Bradate,sablasne spodobe

Sa grohotom ispratiše

Nas, putnike s “pogrešnim imenima”

 

Oni nisu plakali

zbog rastanka

Niti mahali bijelim maramicama

Kako to već inače biva

Vidio se samo sjaj mržnje u očima

I likovanje.

 

Uz klaparanje točkova

I suza za rodnim krajem

Još se čulo prigušeno jecanje

I nijema molba “Vode, vode!”

 

Sa zavežljajima u koje stade

Cijeli život jednog starca i

i tek novorođenog djeteta

Uputismo se u nešto nepoznato i neželjeno

U neizvjesnost

U svijet

Možda i u smrt

 

Točkovi klaparaju, gradovi odmiču

A još se čuje jecanje u strahu

Tek se jedna sunčeva zraka kradom

Uvukla kroz mali prozorčić smrdljivog vagona

Milovala nas k’o majčinim rukama

i tješila

 

Svako je sa svojim mislima putovao

Bez prava da glasno žali

One najmilije, koji ostadoše iza bodljikavih žica

Tu grobnu tišinu prekidalo je krčanje crijeva

I plač djeteta koje je vuklo iz prazne flaše.

 

Nijemo pitanje lebdilo je

u hajvan-vagonu poput mača

“Hoċemo li se ikada vratiti?”

Maštali smo o slobodi

A osjećali se kao bravče pred klanje


( juni 1992.)

SEMIRA JAKUPOVIĆ


Hajvan – životinja

Insan - čovjek

Samo oni koji se plaše da zauzmu neki stav u životu, prihvataju na sebe ulogu dobre duše. Uvijek je neuporedivo lakše vjerovati u sopstvenu dobrotu, nego se sukobiti sa drugima i boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpjeti uvredu ne uzvrativši je, nego smoći hrabrost i upustiti se u borbu sa jačim od sebe; uvijek možemo reči da nas bačeni kamen nije pogodio, a onda tek noću, u samoći, oplakivati, svoj kukavičluk... Trgni se čovječe.