U HAJVAN-VAGONU
SEMIRA JAKUPOVIĆ
Na kraju dvadesetog vijeka
Ljudi putovaše u hajvan-vagonu
I to će vjerovatno u knjigu historije ući
Jer umjesto životinja prevoziše ljude
I mnogo više tereta nego inače.
Dvadeset...pedeset....stotinu i dvadeset
Čini mi se da na taj broj teška vrata klapnuše
A sto i dvadeset nedužnih insana utonu u mrak
I krenu na ovo neplansko, neželjeno putovanje
U jednom vrućem junskom danu.
Bradate,sablasne spodobe
Sa grohotom ispratiše
Nas, putnike s “pogrešnim imenima”
Oni nisu plakali
zbog rastanka
Niti mahali bijelim maramicama
Kako to već inače biva
Vidio se samo sjaj mržnje u očima
I likovanje.
Uz klaparanje točkova
I suza za rodnim krajem
Još se čulo prigušeno jecanje
I nijema molba “Vode, vode!”
Sa zavežljajima u koje stade
Cijeli život jednog starca i
i tek novorođenog djeteta
Uputismo se u nešto nepoznato i neželjeno
U neizvjesnost
U svijet
Možda i u smrt
Točkovi klaparaju, gradovi odmiču
A još se čuje jecanje u strahu
Tek se jedna sunčeva zraka kradom
Uvukla kroz mali prozorčić smrdljivog vagona
Milovala nas k’o majčinim rukama
i tješila
Svako je sa svojim mislima putovao
Bez prava da glasno žali
One najmilije, koji ostadoše iza bodljikavih žica
Tu grobnu tišinu prekidalo je krčanje crijeva
I plač djeteta koje je vuklo iz prazne flaše.
Nijemo pitanje lebdilo je
u hajvan-vagonu poput mača
“Hoċemo li se ikada vratiti?”
Maštali smo o slobodi
A osjećali se kao bravče pred klanje
( juni 1992.)
SEMIRA JAKUPOVIĆ
Hajvan – životinja
Insan - čovjek