Izdvajamo

Izuzetno toplo vrijeme mnogi su koristili za proljetne radove. Radovi koji treba da se rade u martu, mnogi su već završili. Hefta u kojoj sam lutao okolo ali fotke sam pravio bliže Kozarcu.

Lijepo vrijeme je, građevince, natjeralo da prekinu odmor i počnu sa radovima. Svratio sam na radilište gdje su radnici od Saida Mujanovića radili punom parom. Vlasnik objekta mi se hvali sa radnicima i kaže da je penziju zaradio u Švicarskoj, a da ovi radnici rade bolje nego švicarci.

Radilište je u blizini kuće od Nihada Selimovića kod mnogih poznatijeg sa nadimkom Suzi. Svratih da se pozdravim sa Nihadom a i dobra prilika da napravim par fotografija od njegovog imanja.

Hodajući kroz dvorište vidim da je ovo vrijedna porodica. Edin, sin od Nihada, nema vremena za duži razgovor, izvinjava se i kaže da mora da radi, a meni je prepustio da sam vidim šta je za mene interesantno  da fotografišem. Nihad mi reće da ima 22 junca i da mu je ovo glavni izvor primanja.

Poslije sam svratio u Deru i tamo sam morao prvo kod moje rodice Vahide da svratim. Pitam je kako je, a ona mi reče da je dobro, a za sitne zdravstvene probleme da ne pitam jer toga ima i kod mlađih.

Vahida živi u kući koja je odmah uz kuću od zeta Ismeta i kćerke Muhareme. Kako Vahida reće, kad su djeca uz tebe lakše ti je. Šta god zatreba, zet i kćerka su tu da pomognu.

Ismetom hodam kroz dvorište a u popratnom objektu, za koji sam ja mislio da je samo garaža, čujem zvuk nekih mašina. Ismet mi reče da mogu slobodno da uđem. Unutra sam našao Ismetovog sina Izeta, bio je zauzet radom na mašini koja je za mene nepoznata. Objašnjava mi da se ova mašina zove Raskrajač ploča.

Izet mi pokazuje šta radi i kojim poslovima se bavi. Tako mi pokazuje veliki orman i objašnjava da on proizvodi pločasti namještaj, ormane i kuhinje svih vrsta i oblika.

Dalje produžavam do kuće od porodice Hadžić. Kod kuće nalazim Muharemu, a njen muž je otišao u đamiju i nisam imao priliku da ga fotografišem.

Preko Rike nisam išao ali sam napravio jednu fotku sa ove strane.

Zatim se svraćam kod Ibre i Bahrije Hadžić. Ibro je bio zauzet sa poslovima u voćnjaku ali je prekinuo sa radom da bi se pozdravio i naravno pristao je da ga fotografišem.

Ilijaza Bejtovića i Eminu Bešić sam našao baš ovako na prozoru. Kažu da ašikuju, a onda mi poželiše da ispričaju svoju priću. Ovako smo, pričaju mi, ja i Emina, ona 16 godina a ja 17 godina, ašikovali nekad. Bilo je to prije 57 godina. poslije sam ja otišao u vojsku a Emina se u međuvremenu udala i više nismo nikad čuli jedno za drugo. Eminin muž je umro u Palanci 1998. godine i nekako slučajno su oboje dolazili, u različito vrijeme, kod Razima Bešića. U razgovoru sa Razimom doznali su jedno za drugo, a on je Ilijazu dao broj telefona od Emine. Prije 7 godina Ilijazova žena je umrla a on je poslije stupio u kontakt sa svojom prvom ljubavi. Evo već 5 godina žive skupa i kako Emina reće, muž mi je umro, imala sam lijep život sa njim ali sad moram da živim, a uz Ilijaza mi je lakše.

Prošli vikend se namirilo 40 dana od kako je umrla moja komšinica Himka Huremović. U mejtafu Alići - Softići je proučen Tevhid pred dušu Himki. Neka je veliki rahmet Himki.

Ovdje sam nakon 40 godina sreo Zumru Kararić. Nekako mi dođe čudno, ona živi u Kararićima, njena zaova Himka moja komšinica, a toliko godina se nismo sreli.

U ponedeljak, 13.01.2014.g. poslije podne namaza u džamiji u Brđani, mevludskim programom je svečano obilježeno rođenje posljednjeg Allahova poslanika Muhammeda a.s.

Mevludskom programu je prisustvovalo dosta raje iz svih džemata.

Četvrtak sa puno sunca i veoma visokom temperaturom za ovo doba godine. Razgovori i pitanja za opštinu Kozarac od prošle hefte, danas ništa kao da o tome nikad niko nije ni pričao. Nisam ni na drugim stranicama mogao naći nešto više o ovoj akciji tako da neznam dokle se došlo sa ovom akcijom. Neznam čak ni kome da se obratim da bih tražio više informacija a taj koji može da da više informacija ne javlja se.

Jaran iz mladih dana, Ziko Jakupović, došao na godišnji iz Amerike. Gledam ovu fotku i sjetim se pjesme od Borisa Bizetića, Da sam Brando il Džems Din, a koju smo nekad zajedno pjevali.

Slijede fotografije koje sam danas, na četvrtku, pravio.

Danas imam opravdanje zašto kasnim sa Četvrtkom. Moj komšija Dževad Mujanović se oženio. Dženita, kćerka od Islama Iske i Zebire Džaferović i Dževad sin od Midheta Mije Mujanovića, danas su se vjenčali. Kozarac.eu čestita mladencima sa željom da imaju sretan i uspješan zajednički život.

Isto tako čestitke roditeljima sa željom da uskoro pravimo fotografije od unučadi.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:   I za hiljadu godina čovjek će isto ovako uzdisati:"Ah, teško je živjeti!" i u isti mah, ovako isto kao i sada bojaće se i neće htjeti da umre.

 

 

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.