Izdvajamo

Hefta sa malo dešavanja, što je i normalno za ovo doba godine. U vikendu su se mnogi vratili u svoja mjesta prebivališta, a mnogi su otišli familiji u posjetu. Reče mi jedan poznanik da je bio u Njemačkoj kod familije i kako je sa nestrpljenjem čekao ovo moje javljanje četvrtkom. "Živim ovdje i uvjek se čudim šta je to toliko interesantno kad ti slikaš ali kad sam gore otišao, vidio sam šta to znači za našu raju. Ja sam sa većim nestrpljenjem čekao četvrtak nego moji koji gore žive". Bilo mi je drago čuti ovu priču.

Moja komšinica Lejla Mujanović, kćerka od Saida Mujanovića, sad je punoljetna djevojka. Roditelji sretni i za ovaj dan su počastili komšije i prijatelje.

Naravno, Lejla se najbolje osjeća među svojim drugovima i drugaricama. Kod njih je bilo najveselije, dobra muzika, šale, pjesme...

Onako dok hodam okolo sretoh mog rođaka Salju i njegovu ženu. Predstavljam se ali me ne razumije zatim mi Salja reče da je ona finkinja. Salja i njegova porodica žive u Finskoj.

Zima je vrijeme posila, a ja ponekad napravim fotku za lijepo sjećanje na lijepo druženje.

Ove hefte nas je napustila naša komšinica Tiđa Softić, žena od Alije Softića ili mama od Rejhana Softića vlasnika diskoteke Aqva. Ja sam napravio par fotografija sa dženaze, gdje je bilo baš puno raje.

Ove hefte sam otišao u Kozarušu, zaseok Grabići. Mali zaseok ali meni nekako  poseban, možda zato što sam nekad ovuda često prolazio dok sam išao u Duračke ili što me sjeća na mog školskog jarana Mutu Grozdanića ili kako smo ga mi u školi zvali Debeli. On je poginuo u Kutini na radilištu.

Na ulazu u Grabiće srećem Ismara Grabića gdje se voza na svom motoru.

Jednom sam pisao, kad dođem da fotografišem ovaj kraj svaki put sretnem Almira Hrustića u njegovom traktoru. Ovaj put sam sreo njegovu ljepšu polovicu Amelu. Kaže nosila mužu ručak. Amela je kćerka moje komšinice Rahime.  Svaki put kad  sretnem Amelu sjetim se njene mame i ispričam kako smo, ja, Rahima, moja sestra Seka, skupa čuvali krave, igrali se zemlje, škole i ostalih igara koje su u to vrijeme bile popularne.

Kod Kadira Grabića sam došao u vrijeme kahva pauze. Na kahvi su bili i Adem Hodžić sa ženom iz Brđana.

Dok su jedni odmarali, Elvedin Hodžić nije bio za kahvu pa je nastavio da radi bez pauze.

Svratio sam kod Ismete Grabić, nije mogla da izađe vani već me pozvala da uđem u kuću. Priča mi da uspije izaći do stepenica i dalje nemože sama. Pitam je kako živi, a ona mi reče da teško živi, do prije 4 mjeseca je dobivala 50km socijalne pomoći,  sad su i to ukinuli. Nema nikakvih primanja a za lijekove treba 100km mjesečno. Troje djece ima ali su i oni slabe mogunosti za pomoći.

Svraćam kod Mustafe Duračka, a on ostavlja lopatu i tačke da se pozdravi i porazgovara malo. Priča mi da se, prije pola godine, vratio iz Amerike. Kaže da mu je drago što se mogao vratiti u svoje i na svoje. Došao je da živi ovdje i da sačuva svoje imanje. Na pitanje jeli zadovoljan, nakon 6 mjeseci. Zadovoljan što se vratio ali političkom i društvenom ne, čak razočaran.

Ismeta Grabić i Hava Grozdanić su izašle na trenutak vani i pitaju se što njih da fotografišem. Kad sam im rekao da raja voli i njih vidjeti, ništa im nije bilo jasno.

 

Jedan naš kozarčanin mi je rekao da odem u Banjalučku ulicu i da tamo napravim par fotografija. Dok sam ušao u ulicu iza jedne kuće spazim Husu Bahonjića i njegovog radnika Budu. Ovo je u Beogradskoj ulici, Budo suši meso za mesnicu Gulaš. Pokazuju mi kako oni to rade u želji da pokažu da je kod njih sušeno meso ono što naša raja traži a ne industrijsko sušenje.

Ovdje se suši meso koje kupujemo u mesnicama Gulaš. Drva, vatra, i dim kao u stara vremena.

Poslije sam sa Husom prošetao kroz Banjalučku ulicu.

Na kraju smo došli do kuće, za koju mi Huse reće da je od Murisa Kahrimanovića ali da ga svi znaju kao Hakin sin. Hako, Murisov otac, je bio poznati kozarački ugostitelj. Eh ko se sjeća Hake i njegovih bisera, šali, doskočica... Vjerujem da se mnogi sjećaju njega i bar jedne anegdote sa Hakom.

Danas na četvrtku srećem Hadži Sejdu Jakupovića i odmah ga pitam dokle je došao sa radovima na kući familije Huseinović. Ispriča mi Sejdo da je teško, treba mu još sredstava da bi pokrio kuću, i unutra napravio one osnovne stvari za život. Priča mi kako mu je želja da ovu familiju udomi i da se oni jednom skrase u svojoj kući. Otišao sam sa njim do kuće fam. Huseinović i napravio još jednu fotografiju.

Sejdo mi dade spisak donatora koji su u zadnjih 15 dana dali određena sredstva.

- Mujkanović Izet      50 km

- Tadžić Hajrudin       100 eura

- Sušić Mirsad           50 eura

- Sušić Dalila             50 eura

- Mehmedagić Elvir     50 eura

- Denić Samir i Dina    50 fr

Danas u 13.00 sati sam prisustvovao promociji knjige Genocid nad Bošnjacima 1992-1995. Promotori knjige su bili Mr. Jasmin Medić i Anes Džunuzović. Kakva  posjeta, ovoj promociji, je  bila vidi se na fotografiji ispod i moj komentar je suvišan.

U zborniku Genocid nad Bošnjacima 1992-1995. uglavnom se nalaze članci koji obrađuju zločin, agresiju i genocid koji je počinjen nad Bošnjacima od srpskog agresora. Jedan citat koji sam danas čuo od promotora: "Oni koji negiraju genocid, u stanju su ponovo da učine genicid"

Danas na četvrtku, kao i obično u ovo doba godine. Danas me mnogi pitaju, misleći da sam ja o svemu obavješten, za inicijativu i skupljanje potpisa za Opštinu Kozarac. Na žalost nisam mogao da kažem baš ništa o ovoj inicijativi i neznam ko je pokrenuo skupljanje potpisa. Nadam se da će se javiti, oni koji su pokrenuli ovo, sa nekom izjavom za javnost ili obavještenjem. Ovako, svi građani su zbunjeni.

Par fotografija sa današnjeg četvrtka.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:   “Rad je zadovoljstvo razuma a nerad je naslada mašte.”

 

.be">

Al' mi moja mati nikad ne znade objasniti zašto ja sad nemam sadašnjosti a o buducnosti da i ne pricam. O prošlosti citam, ali je malo kasno, a da sam znao, da smo svi znali, da nam je receno, sad bi bezbeli kahvendisali kod Šide ili kod Saje cifuta il' pred Indeksom, Oazom ili u Trinestici, ko što su radili oni naši jarani, kojih više nema, prije dvadesetak godina. (Novembar 2011.)