Izdvajamo

Prije par hefti, Alma Krabašić u jednom komentaru je napisala: Imaš li ti godišnji?  Dvije godine nisam pauzirao niti jedan četvrtak. Kakva slučajnost, danas pišem skraćeni četvrtak. Dok moji vjerni čiitaoci ovo čitaju ja sam već u bolnici. Nije ništa strašno ali moram par dana odležati. Neki kažu da sam se preforsirao sa radom, a ja mislim da nisu u pravu. Nisam siguran da ću uspjeti sljedeći četvrtak uraditi ali poslije nastavljamo istim tempom.

Ove hefte  kod mene, u šljivaru, se radilo punom parom i bilo je više ekipa koje su tresle, brale i kupile šljive. Kvalitet šljive je dobar, a cijena je prilično niska, bar za nas koji prodajemo.

Dosta šljiva sam uspio osušiti.

Prošle hefte smo klanjali dženazu, Hajrudinu Čampari. Ovu fotografiju sam napravio prije dvije godine u Kozarcu. Ja i danas kažem da je on kozaračka legenda. Bio je učitelj u Kamičanima, a pored toga, bio je veliki humanista. Pomagao je svima koji su zatražili pomoć, isto tako onima koji nisu tražili. Mnogi naši kozarčani mašu diplomom koju su dobili zahvaljujući ovom čovjeku. Nisam bio te sreće, da bude moj učitelj.

Čamparin radni kolega  i  van posla, Hamza Alić. Sa Hamzom sam razgovarao i primjetio da ga je Čamparina smrt potresla. Pitam ga ze neke anegdote sa Čamparom, a on mi reče da ih ima jako puno ali danas nije spreman da ih prića.

Na dženazi sam upoznao jedan dio njegove familije. Brat i njegova djeca žive u Banja Luci, dok jedan dio porodice od Hajrudina, živi u Zenici.

Kćerka Dana, nismo se vidjeli oko 30 godina. Bilo bi nam draže da smo se sreli nekom drugom prilikom.

Predstavnici FK Bratstvo su položili cvijeće, na mezar od svog dugogodišnjeg predsjednika. Mnogi neznaju ili su zaboravili da je, Čampara, više godina bio predsjednik ili član predsjedništva FK Bratstvo. Juso mi reče: Mi nismo zaboravili i ovo je jedan mali znak da cijenimo i poštujeme naše članove.

Dok pišem ovo sjetih se jednog događaja koji je vezan za Čamparu. Krajem šezdesetih godina, kad sam televizor mogao da gledam od ulaznih vrata Hilmijine kafane, ja sam bio osnovac i kao svi mi u to vrijeme, lud za fudbalom. Utekmice smo pratili putem radia, a Marko Marković nam je bio najbolji komentator. Crvena Zvezda je dolazila u Banja Luku da igra prvenstvenu utakmicu. Džajić je bio zvijezda i mislim da je bio popularniji od bilo kojeg današnjeg fudbalera. Na prvoligašku utakmicu ići, to je bio san svakog dječaka. Ovaj put Čampara je poveo svog komšiju Isu, na utakmicu Crvena Zvezda - Borac. Čampara je  tamo mogao, putem svojih veza, da uđe u svlačionicu Crvene Zvezde. Iso se, uz Čamparu, upoznao i pozdravio sa Džajićem. Sljedeći dan dok smo čekali autobus Iso nam je pričao kako ga je njegov komšija uveo na stadion i kako se pozdravio sa velikanom fudbala. Rekao je da narednih deset dana neće prati ruku sa kojom se rukovao ovim fudbalerom. Neznam jeli održao obećanje. Mi smo uživali slušajući Isu i u svojim glavama stvarali sliku tog susreta.

Ovdje sam sreo i Kemala Mahića, mog školskog. Nismo se vidjeli još vise od 30 godina a nismo baš tako daleko. Kemo živi u Zagrebu.  Kad sam ga vidio, vrati mi se ona slika kad je Kemo, dok se penjao na hrast da dodirne ptičije gnijezdo, pao sa hrasta.

U mom komšiluku su dva velika radilišta. Braća Bilal prave kuće. Jedna kuća je već pokrivena.

Druga počinje da se radi. Za one koji neznaju ko su braća Bilal, ovo su sinovi od Safeta i Tesme Bilal.

Na nekim fotografijama ne napišem ko je. Već sam fotografisao Fadila.  Sinoć su mi  došli, na sijelo, moje komšije Fadil i Mina Alić. Ovaj par živi u Australiji i ponekad dođu svojoj kući u Aliće, na malo duži odmor.

O firmi Karabašić nije potrebno puno pisati. Rad i kvalitet je na njihovoj strani.

Prije par hefti sretnem Senada Kevca, priča mi da je i on počeo da se bavi voćarstvom. Zasadio je maline kod svoje kuće.Obećao sam otići  da napravim par fotki. Juče sam otišao i već na ulazu sreo dvije jetrve, Zemiru i Dinu. Ove dvije jetrve, kao dvije sestre. Kad vidiš da se one slažu, za braću Senada i Ibrahima ne trebe ni ptati. Senada, a ni Ibrahima nisam našao kod kuće.

Kad sam rekao zašto sam došao, nisu imale ništa protiv da ih fotografišem na poslu koji su trenutno radile. Dina je bila zauzeta oko pekmeza.

Zemira je bila u njihovom voćnjaku. Senad radi, kao većina kozarčana, na građevini. Pored rada na gradilištima on i njegova Zemira se bave poljoprivredom. Drže nekoliko krava muzara, a ove godine su odlučili pokušati sa voćem. Zasadili su 2000 sadnica maline i nadaju se da će iduće godine imati prvi rod.

Svratio sam kod Nihada Tadžića. Našao sam ga dok je vadio krompir. Mnogi se žale da je ove godine sitan krompira. Nihad je zadovoljan ovogodišnjim rodom. Braćni par, Nihad i njegova žena su, nakon 20 godina istjerani iz Švicarske. Imao je on boravišnu vizu i sve što je potrebno za boravak u Švicarskoj. Poslije toliko vremena sve papire su mu oduzeli. Pričam mu za priče koje kruže Kozarcom, kako ga je neko ovdje fotografisao i prijavio u njegovom mjestu boravka. Nihad mi priča da to nije istina, već su ga tamo kontrolisali. Pusti priče, kaže, idemo da vidiš moj voćnjak.

Nihad je ovdje našao zanimaciju i svoj mir. Zasadio je par stotina stabala kruške. Došao sam kod njega kad su kruške već obrane. Ostalo mu je nešto stabala, kasnije sorte. Ovdje je najsretniji.

Ovdje mi se hvali kako su kruške krupne i kvalitetne.

Kao što se vidi, nemam fotografija sa današnjeg četvrtka. Moram u bolnicu na par dana ležanja. Iduće hefte, nadam se, nastavljamo dalje.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo: Čovek se može zaustaviti kad se penje, ali ne i kad pada.

 

Ne! Nećemo više biti kao bolesnici koji će u tišini i lažnoj finoći popustiti svima i dati Bogu dušu."

"Radikalan sam! Opasan sam!
- Radikalan sam protiv svih radikalnih planova za uništenje mog naroda, moje vjere i moje kulture.
- Opasan sam za sve zavjere i sve subjekte koji rade o glavi meni i mom narodu, mojoj vjeri i mojoj kulturi."

Muftija Muamer ef. Zukorlić