Izdvajamo

Zbogom, Kozaro
Postrojena stoji četa,
A sa strane narod stao;
Ljuta zima osvojila,
Dubok snijeg svuda pao.

 

Daljine su zamotane
U vijanje neprozirno;
Vije, vitla, zviždi, ječi:
Proleterska četa – mirno!

Tata ljubi sinu nosić,
Crne oči ko trnjine,
A seljanka tužno veli:
„Poljubi svog oca, sine!“

D'jete gleda i ne shvata
Što ga otac ljubi nježno
I kuda će ovi ljudi
U vijanje ludo, snježno.

„Hajde, tajo, sa mnom kući, “
Još mu nešto htjede reći,
Al' kkomanda već je data:
„Proleterska četo, kreći! “

Tata ljubi sinu nosić,
Malo lice, malo čelo,
Pa pojuri za kolonom
Što se spusti već niz selo.

Još jedanput gledajući
Kozarački kamen stari
Zapjevaše proleteri
Tužnu pjesmu o Kozari.

Pjeva četa kud god ide,
Kud god kreće
Mnogi od njih, nikad više
Ni Kozaru vidjet neće.

Poginut će u borbama
Jer sloboda traži žrtve
Primit će ih naše šume
Kad zaklope oči mrtve.

Mećeva će proći ljuta
Snijeg i zima, mnogi jadi

Zaigrat će Kozarčani
Opet kolo na livadi!

 


Doticni Ramo Besic je reko istinu. Barem ja uvijek zeljno ocekujem cetvrtak, bas iz ovog razloga. Da bi vidio ove lijepe slike iz naseg prekrasnog Kozarca, i da procitam koji haber. Moze to biti i sitnica, mozda slika ukalamljene vocke, da meni vec bude toplo oko srca. Hvala puno za ovaj trud, na slikama i haberu i samo dalje tako.

Četvrtak