Izdvajamo

Pola ramazana vec proslo,vrucine jos traju, voce zrije a i rodilo je. Raje bar cetvrtkom jos uvijek puno, mada oni koji poste izbjegavaju na ovoj vrucini, ako nije nuzda, da idu u carsiju. Ovo je vrijeme kad se ljetina pocinje sakupljati, voce i povrce. Ja kao i obicno kad god nadjem vremena lutam ovim nasim sokacima.

Ovih dana pricamo o Koricanskim stijenama, ko ce ici a ko nema vremena, mora da radi ili neko mora nazad u pecalbu. Bilo ba lijepo da nas ide sto vise. Oni koji se nisu upisali dobro bi bilo da se upisu kako bi udruzenje logorasa Kozarac obezbjedilo dovoljno autobusa.

Par fotografija iz mog dzemata od raje koja ide redovno u teraviju.

Danas sam u Kozarac isao starom cestom i na samom ulazu u carsiju sam napravio ovih par fotografija.

Hucu Softica sam fotografisao na svadbi od njegove unuke.

Prosle hefte sam pisao o asvaltu kroz Dzonlagice a danas jedna fotka iz Mahica koji su sastavili sad asvalt do Vrioske

Ove hefe je prosao asvalt  kroz zaseok Dzonlagici - Sahbazi i ovdje je velika radost. Ovdje su isto tako mjestani sami finansirali asvaltiranje puta bez i jedne marke od opstine. Zalosno. Kad kazem ovo  "zalosno" mislim na nasu opstinu.

Par fotki sa cetvrtka.

Juce sam isao u Melkice - Kozarusa da bih tamo fotografisao. Dugo vremena nisam ovuda prolazio pa mi je sve bilo zanimljivo. Znam da mnogi ovuda nisu prolazili poslije rata, pa cu pokusati malo fotografijama da pokazem kako je ovdje lijepo.

Ovaj par sam nasao u vocaru, kupe sljive.

Tamama Melkic nije imala nista protiv da je fotografisem.

Hamdiju Zerica sam sreo na putu prema kuci, kaze ovuda mu je najblize.

Dule.Kaze tako me zovu a ime mi je Eniz. Njega sam nasao kod kuce, on puno radi. Nasao je vremena da mi pokaze gdje koji put vodi kako se ovi manji zaseoci zovu.

Enesa Melkica i njegovu djecu Amar i Sara sam nasao na njihovom imanju. Enes mi prica da se bavi hortikulturom u Zagrebu i da je u Melkicima vise negu u Zagrebu. Pokusava i u Kozarcu da se bavi istim poslom i nada se uspjehu.

 

To je to za ovaj cetvrtak a do slijedeceg, pozdrav iz sveee snage.

Jos samo ovo: Nigdje ljepse ko i Bosni nema.

 

Nijaz - Caja

 

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.