Izdvajamo

Interesantno

Svaki cetvrtak očekujem sa radošću, a tebi možemo zahvaliti na tome. Svaki put vidim nekog od familije, komsija i prijatelja. ... Hvala ti puno za četvrtak komšija.

Fatima Alić Hušić-još jednom HVALA.........
Četvrtak

Kad smo živjeli dole u Bosni uvijek smo se veselili tom četvrtku i da idemo na pijacu i vidimo nekog od poznati, a sad zahvaljujući Caji opet se veselimo četvrtku jer nas naš dragi Caja uvijek obraduje sa novim slikama i svojim izvještajem. Veliko ti hvala i da te dragi Allah dž.š. nagradi za tvoje dobro koje činis. Veliki selam svima.

Četvrtak
Refika , 30. July 2011

Budimo jedni drugima krila a ne kora od banane.

Ponekad mi se cini da kad mi duša zaplace, zaplace i moja Caršija.

Cini mi se da zaplace tiho i tužna dok ljepotu pruža onim što ljepotu samo uništiti znaju. Cini mi se da cujem uzdah ptice kad na kesten sleti kraj ruševina Asker džamije u Starom gradu koje tamo više nema

Uzdahnete li i Vi ponekad ????....

Hoce li  ikada priznati.... ...... oni što pokušaše da unište našu buducnost.

Zato necu da cutim, nego necu prestajati pricati, pricat cu o prošlosti, pricati o istini, a ti sine moj i djeco naša, slušajte i pamtite, pamtite i zapamtite, zapamtite i ne zaboravite, jer ko nema prošlosti nema ni buducnosti.

Al' mi moja mati nikad ne znade objasniti zašto ja sad nemam sadašnjosti a o buducnosti da i ne pricam. O prošlosti citam, ali je malo kasno, a da sam znao, da smo svi znali, da nam je receno, sad bi bezbeli kahvendisali kod Šide ili kod Saje cifuta il' pred Indeksom, Oazom ili u Trinestici, ko što su radili oni naši jarani, kojih više nema, prije dvadesetak godina. (Novembar 2011.)

Mislim na moju djecu, mislim na djecu cijelog svijeta. Oni su nevini. Ne bi ih trebalo hraniti mržnjom pa da sutra postanu gori od onih koji su nam napravili toliko zla.

Ipak...Ipak treba im reci da bar znaju. Ne moraju niti da mrze niti da praštaju.

Oni to ne mogu za nas uciniti ali moraju znati da im se isto to može desiti.

Ubili mi dajdu, ubili i njegovog sina. Ubili sve moje jarane, komšije,prijatelje. Zapalili moju kucu, a i kuce svih mojih dragih. Silovali naše majke,sestre, rodice,žene.

Necu i ne mogu im ni  oprostiti ni zaboraviti.

Ali eto život je kao rijeka,tece i ne zaustavlja se.

U perverznoj realnosti, dželati i ubice su dobile svoje obilježje i istorijski pomen. Naime, U bivšem Društvenom domu Trnopolje, mjestu gdje se nalazio jedan od najzloglasnijih prijedorskih logora, otvorena je spomen-soba poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske.

Koliko bolestan moraš biti da to uradiš?

Zamislite spomen-sobu posvećenu snagama Vermahta u Mathauzenu ili Aušvicu? Ne možete? Dabome da ne možete. Zato u nas može sve.

Dragan Bursać