Piše: Teufik Kulašić - Arči
Evo počelo je odbrojavanje dana do dugo pripremanog obreda za mene lično i za moju porodicu, radi se o exhumaciji i ponovnom ukopu posmrtnih ostataka mojih rahmetli roditelja, Omera i Aiše Kulašić. Proces je dugo trajao, ali bih se ja ovom prilikom zahvalio svima koji su pomogli u dosadašnjim aktivnostima vezanim za ovaj proces, kao i onima koji će pomoći u daljim aktivnostima, koje će doprinijeti da se posmrtni ostaci mojih rahmetli roditelja ukopaju tako blizu mjesta gdje su proveli najveći dio svoga življenja.
Samo zadnji koraci u ovom procesu trajali su više od dvije godine, jer ko nije radio ostavinske rasprave u dvije različite države (Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj) i zadovoljavao stroge administrativne norme (što bi naš narod rekao PRIKUPLJAO TONU PAPIRA) i nezna šta je „pravnički“ posao. Ali hvala Allahu dž.š. da svakoj muci dođe kraj, pa i ovoj kroz koju sam morao proći.
Omer i Aiša, iako su živjeli mirno i nezapaženo, na Ahiret su preselili u velikoj „gužvi“ početka posljednjeg rata 1992.-1995. godina. Božije određenje je bilo da se oni tada, prije više od 23 godine, ukopaju u drugoj državi, Hrvatskoj, a da njihovom posljednjem ispračaju sa dunjaluka ne prisustvuju nijedan od njihovih sinova niti zetova (muževi od njihovih kčerki, a mojih sestara). U tom ratnom vihoru mi muški smo se zadesili ili u logoru ili u izbjeglištvu u Njemačkoj, dok je naš najstariji brat Abaz rahmetli ubijen na Korićanskim stijenama.
Ne mogu, a da ovom prilikom ne napišem neka bitna prisjećanja na događaje od vremena kada sam ja postao „siroče“, odnosno ostao i bez oca i bez majke u vrijeme kada sam postajao čovjek u veoma nezgodnom i neplaniranom životnog okruženju. Tada sam tek postao otac. U vrijeme dok sam bio u logoru KERATERM rodila mi se prva kčerka Melisa. Po izlasku iz logora TRNOPOLJE i kratkog boravka u Karlovcu, gdje sam prvi put vidio svoju kčerku, koja je tada imala nešto više od dva mjeseca i prvi put saznao da mi je umro otac i i njegovo tijelo “ostavljeno“ na Brdovcu u neku grobnicu, da nebi bio kremiran, moj životni put se nastavlja u Njemačkoj, gdje ostajem do kraja 1998. godine.
Početkom 1993. godine dolazi mi nova tužna vijest, da mi je i majka preselila na Ahiret, ali zbog tadašnjeg izbjegličkog statusa u Njemačkoj, nisam mogao da prisustvujem njenom ukopu na groblju Markovo polje u Sesvetama (Zagreb), kada je tu ukopan i moj rahmetli otac, „donošenjem“ iz grobnice u kojoj je bio samo „ostavljen“. Tokom boravka u Njemačkoj, rodila mi se i druga kčerka Amina i tada moja mala porodica, supruga Aida i naših dvoje djece krećemo u jedan novi život potpuno različit u odnosu na onaj koji smo živjeli prije nego što će nas protjerati iz našeg Kozarca.
Povratak moje male porodice u Bosnu i Hercegovinu i naša usputna stanica do povratka u Kozarac je bio Bosanski Petrovac. Kratko življenje u ovom gradu i moje zapošljavanje u BH Telecomu je samo ubrzalo naš konačni povratak u Kozarac 2000. godine. Tada se rađa naša treća kčerka Ajša i kreće velika borba za vraćanje nekadašnjeg lijepog života u našem Kozarcu. Nije bilo lahko.
Puno toga se moglo ponovo uraditi, ali se životi onih koji su ubijeni nisu mogli nadoknaditi. Za naše malo mjesto broj ubijenih je ipak bio prevelik. Maltene nije bilo porodice koja nije ostala bar bez jednog svog člana. Obnavljali smo tada uslove da naša djeca idu u osnovnu školu u Kozarcu, obnavljali smo rad Islamske zajednice i nismo htjeli da njeno sjedište bude u nekoj Lušci Palanci, nego tamo gdje je počeo povratak i gdje ponovo treba da zaživi i vjerski život. Obnavljani su stambeni objekti, ali bogami i naše džamije, koje su sve bile porušene.
U tim silnim poslovima i mom radnom mjestu u Bihaću, rodila se naša četvrta kčerka Mersiha, koja je evo danas jedini učenik Osnovne škole KOZARAC iz naše sada malo brojnije porodice, a kroz nju su u međuvremenu prošle sve tri njene starije sestre. Trud nije bio uzalud, naša djeca su zvršavala školu koju su završavali i njihovi roditelji, iako to dušman koji nas je protjerao iz Kozarca, nije mogao ni zamisliti i sve je radio da do toga ne dođe. Kako vrijeme brzo prolazi. U cijelom ovom periodu od preseljenja mojih roditelja do danas, reklo bi se najmanje jedna trećina prosječnog života, desio se i jedan odbornički mandat u Skupštini opštine Prijedor od 2004. do 2008. godine, a za članove Izvršnog odbora Medžlisa IZ Kozarac, potpuno normalno predsjedavanje ovim tijelom od njegovog formiranja 2002. godine, koje se i dalje dešava.
Zaboravih napomenuti da u mom putešestviju Kozarac – tamo negdje – Kozarac, moje sve kčerke su rođene u različitim mjestima, od Gračanice, Ratingena (Njemačka), Bihaća do Sanskog Mosta, a gledajući trenutnu ekonomsku situaciju, samo Bog zna gdje će one rađati svoju djecu ako Bog da. Prije nekoliko godina naša najstarija kčerka Melisa se udala i tako dobismo novog člana porodice Maruana.
Ovom prilikom tražim od svojih sestara Subhe i Suade, mlađeg brata Dževada, njihovih porodica i porodice rahmetli brata Abaza, da mi oproste što u ovom prisjećanju nema detalja njihovog proživljavanja ovog perioda od preseljenja naših roditelja do danas, ali svi znamo da su mnoge porodice protjerane iz Kozarca imale sličnu sudbinu i preživjeli to svako na svoj način, a ja sam ovu priliku iskoristio da vratim sjećanje na ono što je proživjela moja mala porodica, jer sam sa tim ipak najbolje upoznat i što pisanjem o tome nikoga neću povrijediti.
Dragi moji, svi vi znate da ja dobro znam šta smo sve prošli, da smo mnoge stvari prošli zajedno (svi muški članovi bili smo u istim logorima), svi vi znate da smo svi mi koji smo preživjeli, željeli da se posmrtni ostaci naših najmilijih prenesu tamo gdje im je mjesto i da njihovi i naši potomci mogu jednostavnije posjećivati njihove mezare.
Na kraju, pomenuta exhumacija, za rahmetlije Ajšu (rođ. Jakupović) Kulašić i Omera Kulašića će se obaviti u Hrvatskoj ove hefte, dok će se ukop njihovih exhumiranih posmrtnih ostataka, poslije klanjanja dženaza namaza, obaviti u SUBOTU, 21.05.2016. godine oko 17:00 sati, poslije klanjanja IKINDIJE namaza u Mutničkoj džamiji, na mezarju u Starom gradu.
Kozarac, 14.05.2016. godine
