Izdvajamo

 Danas je punih 24 godine od kada sam ja, sa rajom iz Muranovića i Duračaka, Matrića, Hodžića, Eleza...odveden (otjeran kao životinja) u logor Keraterm. Mnogi kažu da ne žele više da se sjećaju tih ružnih doživljaja, ne mogu da spavaju kad se sjete šta je bilo, a ja ne mogu da pobjegnem od toga. Mene nešto u meni tjera i ja tamo idem nekako nesvjesno, spontano i ne mogu da se smirim. Zato su mi tekstovi dosta neuredni. Kad dođem u Duračke neki trnci prolaze kroz mene, zatim neka drhtavica, nešto me zadržava ovdje nemoguće opisati taj osjećaj.



Kod dajdže Esada Dženanovića sam bio kao izbjeglica uz odobrenje Esadovih komšija srba. Poslije su ubijeni petero članova porodice od mog dajdže Esada.

Komšije u Garevcima, svi znaju šta se desilo sa porodicom Dženanović i svi žale, priznaju da je to strašno što se desilo ali svi uporno šute i ne žele da kažu gdje su tjela ubijenih Hajre, Majde, Nasihe, Alena i Ajdina. Pitam, jeli to ono poznato srpsko junaštvo, šutjeti i zločin skrivati, pa ako je to junaštvo onda sva čast junaci.



Svratih kod Rifata Duračka priča mi kako neki događaji postaju magloviti i slabije se sjeća, ali ne može zaboraviti kad su Ešu i mene izveli iz stroja. Ja sam bio napred u koloni i nisam znao šta se dešava iza mene, pa tako nisam ni znao zašto sam izveden, ali Rifat i ostali su znali, koga izvedu gotov je. Od mene su uzeli alpinke cipele da Žiga proba, bile su mu male. Neko mu je odvukao pažnju na drugu stranu, a neko iz kolone nas je povukao u kolonu i tako smo preživjeli. Ovog se Rifat jako dobro sjeća.
Zatim one kiše dok smo stajali u Logoru Trnopolje i čekali autobuse. Ovdje već počinje promuklo da priča i neki grčevi na licu se pojaviše.

Prvo zaustavljanje od Duračaka prema Trnopolju je bilo ovdje gdje smo čekali raju iz Matrića, a u međuvremenu smo morali Žigi predati sav novac, zlato i satove za srpsku vojsku da ne gladuje.



U Elezima svraćam kod Hare Eleza. Dok me je vidio znao je što sam svratio, pokušao je sakriti suze u očima, a ja sam se pravio da ne vidim ništa. Njegova dva sina su ubijana na Koričanskim stijenama. Nisam mogao ništa da ge pitam i mene je steglo.



Odem kod Suade Hodžić supruge od Fikreta Hodžića svijetski poznatog bildera. Ona pripema komemoraciju za svog muža koja će se održati danas 09.07. 2016. pred njenom kućom. Sa Suadom takođe malo priče znamo se i suze nam naviru onako spontano.

Nikad niko ne dočeko  što smo mi dočekali (doživjeli, proživjeli)



Slijede  43 imena ubijenih na današnji dan prije 23 godine, od Muranovića, Duračaka, Matrića, Hodžića, Eleza...do Trnopolja.

Da se ne zaborave:

-Bešić (Dede) Mehmed
-Ćustić (Rame) Siba
-Dedić (Rame) Refik
-Dedić (Refika) Vehbija
-Duračak (Rifeta) ?emal
-Duračak  (Rifeta) Faruk
-Duračak (Mehe) Ešef
-Duračak (Ešefa) Idriz
-Duračak (Osme) Salko
-Duračak (Muje) Suad
-Duračak (Muniba) Zijad
-Dženanović (Ešefa) Ajdin
-Dženanović (Ešefa) Alen
-Dženanović (Hasana) Hajra
-Dženanović (Esada) Majda
-Dženanović (Mahmuta) Nasiha
-Elezović (Edhema) Amir
-Elezovic (Šerifa) Edhem
-Elezović (Edhema) Halil
-Elezović (Rasima) Rifat
-Elezović (Hakije) Samir
-Gutić (Hasana) Esad
-Gutić (Ibrahima)  Nijaz
-Hodžić (Rame) Munib
-Hodžić (Mehe) Nijaz
-Hodžić (Mehe) Fikret
-Hodžić (Idriza) Ermin
-Husić (Smaje) Almaz
-Kešić (Ibre) Sefer
-Kešić (Sefera) Kemal
-Kešić (Sefera) Adem
-Matrić (Mehe) Dedo
-Mujagić (Sadika) Esad
-Mujagic (Adema) Teufik
-Poljak (Jusufa) Ilijaz
-Pjanić (Huseina) Mustafa
-Redžić (Hase) Senija
-Redžic (Hasana) Mevla
-Redžić (Idriza) Sadik
-Velić (Sadika) Meho
-Velic (Mehe) Sadik
-Zulić (Mustafe) Latif
-Žerić Omera) Muharem

GRIJEH JE ŠUTITI, RADI NJIH


 
Napominjem, za ove zločine još niko nije odgovarao

Neki su mi rekli da ne pišem i ne slikam, ipak ja napisah i uslika.
Još ovo:
Opraštanje ne mijenja prošlost, ali obogaćuje budućnost.

Nijaz-Caja Huremović

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.