Adnan Huremovic (2000)
Drugova nisam imao
oci nicije nisam ljubio
sve sto sam imao
kucu i svoju zemlju
Ali tog dana
dusmani dodjose
tugu donesose
uzese mi i to
Sad setam po tudjoj zemlji
Sad sanjam svoju kucu
nosim u srcu ime
Ime svog KOZARCA
Vratit cu se ja
u svoj rodni kraj
Prosetat cu opet
Onim najljepsim sokakom
Ljubuit svoju zemlju
bit cu sretan ja
Sta ucini dusman
to necu zaboravit ja
Paradoks našeg vremena!
Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.
"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.
Kaže Uzvišeni: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)
#Lijepa_riječ
