Izdvajamo

 U nastavku suđenja za zločin počinjen kod Prijedora, svjedoci Tužilaštva BiH su ispričali kako su preživjeli ubistvo majke i drugih članova porodice.

Ivana Landeka, koja je 1992. imala pet godina, kazala je da je s majkom Cecilijom i bratom Nikolom bila kod strine i strica u kući blizu njihove u naselju Tukovi.

“Neko je pozvonio. Stric je otvorio. Dvojica ljudi su došli i pitali za oružje. Pretresali su sobu, a kada nisu nista našli, gurnuli su strica u dnevni boravak, gdje smo bili mi ostali”, prisjetila se svjedokinja.

Ona je dodala da se sve odigralo brzo i da se sjeća da je jedan pucao rafalom slijeva nadesno.

“Metak je udario u kauč kraj mene. Sjećam se te rupe. Rekli su: ‘Idemo sad srediti baku i djeda’”, prisjetila se Landeka.

Ona je vidjela majku, strica i strinu mrtve.


Fotografija s vjenčanja pokojnih Slavka i Cecilije Ećimović


“Mama je sjedila kraj nas nepomično. Krv joj je išla iz nosa. Bez obzira na moje godine, bila sam svjesna da su svi mrtvi”, ispričala je Landeka, koja je tada s bratom prebačena kod bake u Briševo.

Milorad Radaković i Goran Pejić su optuženi za ubistva pet članova porodice Ećimović. U optužnici se navodi da su time uputili zlokobnu poruku i prijetnju drugom civilnom stanovništvu, učestvujući u njihovom progonu.

Prema Tužilaštvu, Radaković je bio pripadnik rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti (SJB), dok se za Pejića navodi da je bio u neidentifikovanoj vojnoj ili policijskoj formaciji.

Na ovom ročištu iskaz je dao i Nikola Ećimović, koji je kazao da je zajedno sa sestrom Ivanom bio kod strica Nikole i strine Katarine kada su ubijeni oni i njegova majka Cecilija.

“Vidim oružje, potom mrtve oko mene. Pobjegli smo do susjede iznad polja sestra i ja. (…) Sjećam se da sam vidio da je nečiji mozak prosut”, prisjetio se Ećimović, koji je u to vrijeme imao sedam godina.

On je rekao da ih je komšinica okupala, jer su bili krvavi. Potom su prebačeni kod bake i djeda u Briševo.

“Čuli smo da su ubijeni i baka i djed u Tukovima. Mi smo, nakon što nam je ubijen i djed u Briševu, prebačeni u Hrvatsku”, izjavio je Ećimović.

Oba svjedoka su kazala da se ne mogu sjetiti izgleda ljudi koji su im došli u kuću.

Suđenje se nastavlja 12. jula.

BIRN

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.