Izdvajamo

 

Danas oko 16.00 sati učesnici biciklističkog maratona Cirih-Bihać-Srebrenica-Kozarac stigli su u Kozarac. Ovdje ih je dočekali članovi porodice te manja grupa simpatizera među kojima su bili Goran Garača predsjednik Biciklističkog kluba Kozara i Predsjednik Skupštine Grada Prijedora Mirsad Duratović.

"11 dana vožnje i pređenih 1800 kilometara. Od Švicarske nas je bilo 8 biciklista do Bihaća i tamo smo se pridužili ostalim učesnicim maratona, oko 190 biciklista. u Potočare nas je ušlo oko 250. U Bihaću smo se pridružili biciklističkom klubu "Bike Club" iz Austrije sa kojima je vozio Esad Bukarić, a Amel Bešlagić je vozio iz Kozarca.
Poslije klanjanja dženaze u Potočarima, nas trojica Esad Bukarić Amel Bešlagić i ja Sabit Džonlagić krenuli smo nazad za Kozarac i evo stigli smo u svoj Kozarac. Prošli smo bez problema, nije bilo kvarova niti padova, sve je prošlo kako treba", priča nam Sabit Džonlagić

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.