Dana 21. augusta 1992. godine iz logora Trnopolje izvedeno je preko 200 zatočenika, Bošnjaka i Hrvata i ukrcano u autobuse prijedorskog „Autotransporta“ pod izgovorom da idu u razmjenu. Svjedok koji je tada bio zatočen u logoru Trnopolje ovo ukrcavanje opisuje sljedećim riječima:"Kada je autobus došao po logoraše i kada su se isti počeli gurati ko će prvi ući, komandant logora Slobodan Kuruzović, vjerovatno znajući kakva je sudbina tih ljudi, rekao je da prednost pri ulasku u autobus imaju Kozarčani..."
Umjesto razmjene, odvedeni su na lokaciju Korićanske stijene
Lokacija Korićanskih stijena nalazi se blizu sela Korićani, u općini Skender-Vakuf. Na tom mjestu, nakon što su se autobusi zaustavili, logorašima je naređeno da izađu iz autobusa, a naređenja su vršili pripadnici interventnog voda prijedorske policije. Nakon toga je Darko Mrđa naredio da se izvrše tri koraka prema naprijed te je rekao da se na ovom mjestu mijenjaju "živi za žive, a mrtvi za mrtve".

Poslije postrojavanja, bilo je jasno da se na ovom mjestu nikakva razmjena neće desiti. Tu je postrojeno oko 200 logoraša Trnopolja. Potom su pripadnici interventnog voda počeli pucati prema ljudima gađajući im u potiljak, nakon čega su žrtve počele padati u provaliju. Poslije pucanja i pada žrtava u provaliju, počinioci masakra su bacili i 6-7 bombi da bi „dokrajčili“ ubijanje. No, i pored svega ovoga, dvanaest osoba je uspjelo preživjeti ovaj masakr.
Darko Mrđa je lično i direktno učestvovao u njihovom izvođenju, čuvanju, sprovođenju, strijeljanju i ubistvu nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. Osim dvanaestorice muškaraca koji su preživjeli pokolj, ubijeni su svi muškarci koji su izvedeni iz ta dva autobusa. Pored Mrđe, i drugi pripadnici interventnog voda prijedorske policije učestvovali su u činjenju ovog zločina. Radi se, između ostalih, o Draganu Kneževiću, Saši Zečeviću, Zoranu Babiću, Željku Predojeviću i Branku Topoli.

(Jasmin Medić, Genocid u Prijedoru, str. 84, 85, 86.)