Izdvajamo

 

Skoro svaki franak koji su zaradili u Švajcarskoj, supružnici Borka i Kadir slili su u Kamičane nadomak Prijedora. Tačnije, oko dva miliona. Toliko je koštalo etno selo koje, nakon nekoliko godina izgradnje, zvanično, počinje sa radom.

Ali vrijedilo, je kaže ljepša polovina bračnog para Đonlagić. Na mjestu potkozarske livade sada je prava – oaza. Svjesni su da ovdje neće biti lako opstati, ali oni će dati sve od sebe.

“Kao početnici, svaki početak je težak. Ali mi ćemo nastojati svim silama i našom voljom da, stvarno, oživi ovo mjesto. Nudićemo nešto što nema na području Prijedora, Banjaluke i okoline”, rekla je Borka Đonlagić.

Poput jezera sa ostrvom, smještaja u bungalovima, vrhunskim restoranom u kome će hranu pripremati i kuvari iz inostranstva. Kadir kaže da se nije dvoumio oko ulaganja u rodno mjesto. Doduše, priznaje i da ne očekuje da će mu se vratiti sve uloženo. Ali da će učiniti sve da im svaki gost ode zadovoljan i ponovo dođe – u to je siguran. To je recept za uspjeh. Pa i ovdje kod nas.

“Za mene ne postoji mjesto na kome je nemoguće opstati. Kako se pripremite i kako dočekate goste i to je to. Optimizam neki, ja ga imam, da će ovo zaživjeti i krenuti”, rekao je Kadir Đonlagić.

Kreću sa 15 zaposlenih radnika. Kako bude bilo posla, tako će i njihov broj da raste. A ne boje se ni neuspjeha. Šale se pa kažu – ako im propadne posao, od restoranske sale napraviće veliki dnevni boravak i, na kraju svega, odmarati i uživati u pogledu na jezero i planinu.

Pogledajte prilog iz Centralnih ATV vijesti!

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.