Izdvajamo

S ovim putem želim od srca da Vas pozdravim sviju dragi moji prijatelji,komšije i rođaci. Još sam živ hvala bogu. Prolazim kroz jedan dio života koji nisam zaslužio. Kriv sam što sam ostao živ,ali nadam se i želim da samo pravda pobjedi.Nadam se da će te me shvatiti i razumjeti moju poruku.

Ovim putem Vas pozivam i molim da mi pomognete u ovim najtežim trenutcima.Svi znate šta smo preživjeli. Nepravda i nepravda. Nemogu da vjerujem da se ovako nešto moze desiti.Evo provodim dane ovdje u DEN HAGU u istražnom zatvoru i pitam se imali pravde na ovom svijetu.

Terete me za ratne zločine.. Mislio sam da će to trajati nekoliko dana ali evo ušao sam u drugu godinu i još nije ništa rješeno. Sve što sam uštedio potrošio sam na advokate,troškove i stanarinu kako bi zadrzao kuću i ostalu imovinu. Ali kasa se ispraznila pa bih Vas zamolio ako možete da mi financijski pomognete dok ovo ne bude rješeno.

A ako se to sve brzo završi spreman sam da Vam vratim Vas novac. Ako želite da mi pomognete moj broj žiro računa je:

NL03 RABO 3662 4558 70 BIC RABONL2U.

Unapred Vam se zahvaljujem uz drugarski pozdrav Fikret Hegic Griša

Dragi moji kozarčani i kozarcanke nezaboravimo pokazati nas merhamet i velika srca da i ovaj put ne zboravimo onog koje u nevolji, otvorimo srca i pomozimo ovom našem kozarčaninu da prebrodi najveću krizu u svom životu, sve što mu je rat priredio i što je doživio ovo je udarac povrh svega.

Jos smo mu ostali mi kozarčani i kozarčanke i zato odazovimo se koliko ko može od srca jer danas našem Grisi treba pomoć sutra možda i nama , znajmo dobro se dobrim vraća.

ZATO VAS POZIVAM DA U OVIM NJEGOVIM TEŠKIM TRENUTCIMA POMOGNEMO I DAMO SVOJ PRILOG , POKAŽIMO JOŠ JEDNOM KOZARAČKU DUŠU I KOZARAČKA SRCA DA SE BRINEMO O SVIMA NAMA.

U IME FIKRETA I U MOJE IME HVALA SVIMA KOJI SU DO SAD UČINILI DOBRO DJELO A I ONIMA KOJI ĆE UČINITI.

Leka Ibrić Mehmedagić

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.