Autor: Vedrana Rudan

Moje prijateljice i ja ne gledamo nogometnu utakmicu ni kad igra Hrvatska. Izlazimo iz kuće, svaka u svom pravcu. Naši muževi dečke nikad ne gledaju sami. Dok bulje u ekran lica su im boje volujske krvi, pivo im se cijedi niz hrvatske brade, omotani u “kockice” inkarnacija su svega što je muško i hrvatsko.

Čini mi se da Hrvatska godinama nije rasturila neku od neprijateljskih zemalja pa je zato moj muž sinoć bio posebno nabrijan. “Moramo uništiti Norvešku*! Sastaviti je sa crnom zemljom! Naši prijatelji Trpimir, Zvonimir i Krešimir urlali su: “U boj, u boj, za narod svoj, u boj, u boj, za narod svoj!” Na teveu je bio Dnevnik.

Dnevnik ne gledam ali su mi rekli da je vlast u Hrvatskoj preuzeo Stožer. Stožer su ljudi u crnom koji mogu predsjedniku Hrvatske i predsjedniku Vlade i Sabora narediti kuda i u kom smjeru se smiju kretati. Neki oko mene stanje u Hrvatskoj nazivaju puzajućim fašizmom zato jer Stožer nije pobijedio na izborima. To nema veze. U fašističkim se zemljama gladan narod huška protiv drugih naroda, širi paranoja, dižu se ruke u zrak, svi ko jedan urlaju, hajlhitler. A ko u Hrvatskoj viče hajlhitler? Niko, eto ko.

Udaljila sam se od teme. Naši su sinoć krenuli na Norvešku, moj muž je stavio šaku u mudande. Voli ga gladiti kad na ekranu vidi “kockice”, kvadratiće zove “kockice” jer je iz geometrije imao jedinicu kao i ostalih četiri milijuna Hrvata. Dok je on lagano navlačio kožicu, izvukla sam se iz kuće.

Hrvoje me čekao u tatinom stanu, on je najstariji Krešimirov sin, jedini muškarac u Hrvatskoj koji ne voli nogomet a ima četrdeset godina. Oprostite, nogomet ne vole ni hrvojad mojih prijateljica. Uvijek kad izađem iz kuće prije nego naši krenu razoriti neku zemlju popijem apaurin, prexanil i voltaren. Prexanil da mi ne skoči tlak, apaurin da se opustim.

Hrvoje u krevetu zna biti maštovit pa popijem voltaren da se ne bih ukočila. Imam problema sa kičmom, M42.1 osteohondroza kralježnice u odraslih, taj sam nalaz dobila u Klinici za ortopediju u Lovranu, oni su najbolji u Evropi. To M42.1, to vam je kad vas nešto presječe u najgorem trenutku. Zadnji put me ukočilo kad smo sa onom Norveškom igrali jedan jedan, pred jedno osam dana.

Hrvoje je od mene tražio da dignem noge u zrak, još, još, još i još. Da nije bilo voltarena ja bih već kod prvog joša odustala, ovako sam se ukočila tek kod četvrtoga. Mislila sam da umirem, jebeni voltaren nije što je nekad bio, Hrvoje je došao na svoje. Koliko mu je trebalo? Jedno pola sata. Kad sam to preživjela, sve ću. A onda je zaroktao: “Zaaaaa dom!” Ja sam zaurlala:”Sssssspppppppppremnnnnnnnnnnnnna!”

Hrvoje je zvao hitnu kad je vidio da ne mogu spustiti noge pa su mi dali, ja mislim blokadu, pa sam otišla doma. Moj muž, Trpimir, Zvonimir i Krešimir valjali su se u našem bračnom krevetu. Plasirali smo se za norveško prvenstvo. Trpimir je urlao, ovo je Hrvatska, moj muž je jahao Krešimira, Trpimir mu je grebao jaja, a Zvonimir…Da je ovo pornografski tekst rekla bih vam zašto su Zvonimirova usta bila širom razvaljena.

Da, ja jesam da Hrvatska potroši zadnju paru na nogomet, samo to može usrećiti sve Hrvate i sve Hrvatice. I nije istina da je poklič, za dom spremni, faši poklič, to se urla kad netko nekoga na smrt jebe. A mi Hrvati najviše na svijetu volimo kad nas jebu. Do posljednjeg daha. Našeg.

* Oprostite, nije bila Norveška nego Švedska

Blog autorke