Izdvajamo

 


U okviru obilježavanja tradicionalne kulturno-vjerske manifestacije “513. dani Ajvatovice”, danas je iz Kozarca krenulo devet konjanika, koji će se priključiti ostalim konjanicima u Donjem Vakufu a nakon toga nastaviti put ka Pruscu, gdje će u nedjelju biti održan centralni dio manifestacije.

 Edin Kevac predvodi konjicu iz Kozarca. Ovo mu je treće učešće na Ajvatovici, a ove godine Kozarac će predstavljati devet konjanika.

 

U nedjelju ujutro konjanici će tradicionalno krenuti ispred Handanagine džamije u Pruscu prema Ajvaz-dedinoj stijeni. Nakon toga bit će prozvani i bajraktari. Nakon prolaska kroz stijenu i učenja dove, na platou Ajvatovice bit će održan svečani program manifestacije.

 Ajvatovica je duboko je ukorijenjena u identitet Bošnjaka. Smještena je u podnožju planine Šuljage i udaljena sedam kilometara od starog grada Prusca. Ajvatovica je specifičnost bosanskih muslimana, jer ima autohtoni karakter.

Ne zna se pouzdano kada je prvi pohod Ajvatovici održan, ali se zna da je Ajvatovica dobila ime po Ajvaz-dedi, islamskom učenjaku i dervišu koji je u 15. vijeku u Bosnu došao sa prostora današnje Turkiye. Nakon 1947. godine održavanje Ajvatovice bilo je zabranjeno, a tradicija je obnovljena 1990. godine. Jubilarna, 500. manifestacija održana je u junu 2010. godine.

Ajvaz Dedo, derviš i islamski učenjak koji se u 15. vijeku nastanio na prostoru današnjeg Prusca, nakon dugotrajne suše u ovom mjestu, 40 dana i 40 noći učio je dovu moleći za vodu na stjenovitom predjelu iznad kasabe. Prema predanjima o Ajvaz-dedi, četrdesetu noć od dolaska na dovište, stijena se razdvojila, a iz nje je potekla voda, koju i danas posjetioci Ajvaz Dedine stijene imaju priliku okusiti.

Ajvatovica je danas mjesto susreta desetina hiljada muslimana iz Bosne i Hercegovine, regiona, Evrope i Azije.

kozarac.ba

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.