RAT NE PRESTAJE S POTPISIVANJEM PRIMIRJA SEMIRA JAKUPOVIĆ

Rat ne prestaje s potpisivanjem primirja

Tek onda počinje borba

Nas živih sa nama samima

Sa duhovima prošlosti koji ne izlaze iz sna

Niti nas ostavljaju na miru kada smo budni

Tek onda počinje borba za istinu i pravdu

Koja je spora i čeka se cijelu vječnost

Jer dok god je nas živih

Dužni smo da se naših ubijenih

Ni krivih ni dužnih sjećamo

Fatihu proučimo I pričamo

I nikada ne zaboravimo.

Nista na ovom svijetu

Ne bi bilo bolnije od zaborava

Na rane neprobolne

I nemila ratna sjećanja

Dan opsade Sarajeva

Dan kada je gorilo Brdo

Dan kada je moj rodni Kozarac

zbrisan sa lica zemlje preko noći

dan kada smo ostali bez ičega

I pakao na zemlji morali proći

Ubijena mladost pored Tuzlanske kapije

Dan kada smo odvedeni u Trnopolje

Dan kada su nasi dragi mučeni i ubijani u Keratermu

I otišli ranije s ovog svijeta u nekom gadnom vremenu

Kada su prolazili deveti krug pakla u Omarskoj

Pa pobijeni na Koričanskim stijenama,

u Hrastovoj glavici……

Pa Dan bijelih traka

Ubijena 102 djeteta

Kriva samo što su imala drugačije ime

Tužno, tužno, Prijedor- polje ječi

Gorke rane vida u svojoj nesreći

Pa su mučenja nastavljena na Manjači

Pa je otkrivena grobnica u Kevljanima,

Pa se desio pokolj,

Tamo gdje ubiše bebu Amilu u Biljanima.

Pa su na red došli Ahmići

Zaklelo se nebo zemlji

da nijedna tajna neće ostati

pa će i Tomašica o žrtvama progovoriti

i……lista ostaje nepregledna

Neka mi oproste one koje ne spomenuh

A ima ih širom naše domovine

I taman kada pomislimo da izlazimo iz mraka

Dođu tužni dani Srebrenice

I suze orose svačije lice

Kada prođe dženaza u Potočarima

I Dan sjećanja na ubijene u Biljanima

Ubrzo nakon toga je kolektivna dženaza

ubijenim Prijedorčanima

A događalo se jos mnogo toga,

U ovu poemu ne moze sve stati

Gorila je i Sarajevska vijećnica

Srušena je Ferhadija, banjalučka ljepotica

Sa lica zemlje usred Foče

zbrisane su zidine Aladže

Zemlja naših predaka postala beznađe

Krvničkim je zlodjelima svjedočio Višegradski most

Srušen je bio mostarski dragulj, Stari most

Al’ sve se opet ponovo napravi

Samo ljudski život nikako da namiri

I tako prođe godina

Deset, dvadeset,

Trideset teških godina

Mi kao živimo u miru

Al’ mira nema u nama

Ne puca više iznad glave

Nas koji ne bi zgazili ni mrave

Ali aveti prošlosti nas ne napuštaju

Zemlja je naša krvlju šehida natopljena

I kud god da kreneš,

vidjet ćeš doline bijelih nišana

Spomen-ploče prekrivene imenima

Iza svakog imena, tužna sudbina

Izgubiše majke sinove

Po jednog, dvojicu, trojicu, četvoricu, petoricu

Majke Hava I Arifa po šestoricu

A niko od njih ni mrava ne bi ubio

A kamoli čovjeku zulum učinio

Valja nama živima sa svim tim živjeti

Valjalo je i majka i otac godinama biti

Na selamet djecu nejaku izvoditi

Treba imat’ srce, pa koščicu

Nakon dugog čekanja pokopati

Treba imat’ srce

Pa dijete za sebe živa ukopati

Ili za koščicom najdražih cijeli život tragati

I tako prodje 365 dana u godini

Pomnoženo sa 30 teških godina

Ni krivi ni dužni, mi teško breme nosimo

Kroz noći i dane izgubljenih nada gazimo

Ruke nam ostale u zraku grleći prazan prostor

Poljupci za najmilije negdje u vazduhu

Tijelo živo, a mrtvo

Srca namučena I duše prazne

Mi sada živimo u miru

Al mira nema u nama