Najveća draž djetinjstva je u tome da ništa od znanja ili malo šta stvarno do kraja razumiješ. Djeca znanje ne shvataju kao stariji previše ozbiljno pa su zato neopterećena i puno brže uče.

Djeca za razliku od starijih znaju u sekundi okrenuti igru, transformisati se u neku drugu ulogu i ne zamjeraju drugom djetetu što nije baš kao i oni. Nasmiju se i idu dalje. Djeca znaju za razliku od starijih da je smijeh Božiji dar i da se iskreno nasmijati može samo čovjek.

Ok, djeca se doduše znaju smijati kada tome baš i nije mjesto i vrijeme.

Naprimjer na teraviji.

Šta je u tim mometima djeci smješno dok su svi ostali duboko zamišljeni i ozbiljni vjerovatno nikome nije do kraja jasno. Tako smo se i mi tobe ja rabi smijali kao da su pred nama najveći komičari svijeta. A kada su nas poslije pitali šta je to baš tako smiješno niko nije znao odgovor. Taj odgovor i ne postoji u stvari. Možda je to bila samo želja da nekako budemo primjećeni.

Kad nešto hoće tišina se u tim momentima posebno jako čuje. I to tamam kad se svi primire i izgledaju kao u nekom obliku meditacije, tišina dođe do te svoje najtiše glasnoće.

Nešto kao da pukne u zraku, da signal jednom jednom djetetu da kreće navala smijeha i kao domino efekt prenese se u valovima i na drugu djecu, neku neobjašnjivu želju da se i oni kikoću i smiju.

Osmjeh kao stara skitnica. koja ima toliko iskustva posebno sa djecom koja ga manje više stalno koriste, tačno zna kako namamiti djecu na tanak led pa da krenu sa tom opasnom avanturom.

Da, da opasnom. Nikad se nije znalo da li će nas u tom zanosu stići kakva odgojna žuljevita ruka. Ipak, djeca ne znaju kalkulirati pa tu mogućnost stave pod stavku – nemoguće.

I tako kreće.

Prvo pritajeno, cerekanje na prekide, tihe ali riječite uzdahe do onog momenta kada brana ozbiljnosti bude probijena i ponese osmjehe djece prema oštrim ali ipak punim razumijevanja pogledima starijih ljudi.

Osim kad je komšija Husein tu.

Od njega smo imali poseban respekt. Ne zato što je bio strog već zato što smo i nesvjesno poštovali njegovu žrtvu za Ramazan.

Naime, evo kako je bilo.

Nama u stvari kandilji nisu ni trebali da znamo kad je akšam. Tačno deset minuta prije označavanja prekida posta začuli bi iza krivine dobro poznati topot Huseinovih konja koji su se umorni vraćali sa teškim poslova na njivama. Uz to on je i postio.

Na brzinu bi sredio sve što treba i što je najčudnije uvijek bi među prvima stizao na teraviju. Izgledao je posvećen ibadetu kao da je cijeli dan odmarao a ne bio na tako jakom suncu. Uvijek sam se pitao odakle ti ljudi crpe snagu i podnose tolike žrtve.

Ono što sam tada naučio iz tih teravijskih lekcija bile su sljedeće stvari.

Prvo, naučili smo poštovati ogroman trud ljudi, naših roditelja i komšija koji su istovremeno pokušavali graditi sreću na oba svijeta.

Drugo, nakon što je par puta teravija morala biti prekidana zbog nestašluka nemirne djece shvatili smo da postoje mjesta na ovom svijetu koja ne zaslužuju da se sa njima izigrava i koja nas nauče onom tako važnom respektu prema drugim ljudima.

Treće, bilo je to vrijeme kada je komšija komotno smio i mogao zagalamiti na tuđe dijete i skrenuti mu pažnju na loše stvari koje nikad više ne zaboravi.

Na kraju, kada prođu svi ti nestašluci i smijanja koja pristaju samo djeci, kada poslije Ramazana osvane lijepi Bajram, tek tada jasno vidimo onako ranim jutrom sve te do tada ozbiljne ljude kako se opuśteno i veselo smiju i kako kao sa prijekorom pričaju o našim dječijim marifetlucima.

A u stvari. Iz svake rječi i pogleda izbijala je ona suštinska i prava ljubav i milost naših dobrih roditelja, komšija, učitelja, imama, nana…

Eso Balić