NA OBALAMA SANE SEMIRA JAKUPOVIĆ
Sana
Oduvijek je bila drugačija
Dadoše joj lijepo ime Rimljani
Zdrava i svačija
Posmatrala sam je bojažljivo s mosta
S divljenjem, misteriju u očima djeteta
U ljetne dane kad presuši
I kada dođe juli
Gledala sam tihe, spore,
nejačke valove
Grliše ih plivači, skakači
I vrbe žalosne
U jesen bi od zanosne plavo-zelene ljepotice
Postajala divlja, plaha, neobuzdana
Neukrotivo je izazivala strahopoštovanje
Hvalila se snagom svojom
Još brže je tekla u naručje svojoj Uni
Izazivala tugu svojom mutnom bojom
Zimi bi ličila na bolesnika
Ljepotica ledena, okružena injem i ledenicama
Pravila društvo napuštenim gnijezdima
I starim vodenicama
All’ srce je u njoj kucalo jako
I molilo za ljubavi malko
I nikada nije voljela samoću
Sa zabnjom je čekala sunce i proljeće
Voljela je smijeh i gitare
Merake u sumrak i zvjezdano veče
Nosila je tajne toplih noći
Mladalačke ljubavi i pjesme stare
Slušala zrikavce, posmatrala svica
I gledala u sretna lica
Prolaze godine, bora se lice
I kose naše već pomalo sijede
Mi prolazimo
Sana teče i dalje ista
Vječito mlada, neizborana,
Zavodljiva, zelena i prozirna
Sa mjesecom mladim u noćima druguje
U zalaske sunca iznova zaljubljuje
čuva tajne zaljubljenih
Obale sreće i oazu mira
Sevdalinku staru
I harmoniku što svira
Ona me nikada ne napušta
I vjerno me prati na svaki put
Kada se zavičaju u zagrljaj vratim
Kada me napušta i kada patim
U Temzi sad tražim izgubljenu mladost
Neku sličnu obalu, neki dragi val
Iz grudi se uzdah neutješni otme
Za dalekom domovinom, za Sanom žal.
