Izdvajamo

 

Naša današnja priča vraća vas u 1994. godinu, u vrijeme hapšenja ratnog zločinca Duška Tadića. Duško Tadić bivši je stražar u logorima Omarska i Trnopolje, član Srpske demokratske stranke i član srpske paravojske koja je izvela napade na Prijedor tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Poznat je po tome što je 1997. postao prva osoba osuđena na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) - osuđen je na 20 godina zatvora.

Tadić je 1994. uhapšen u Münchenu, u Njemačkoj, nakon što su ga bosanske izbjeglice identificirale kao njihovog mučitelja.

ICTY je pred kraj 1995. objavio prvu optužnicu protiv njega, nakon čega je prebačen u Haag. Suđenje Tadiću počelo je 1996. On se izjasnio da "nije kriv" po tačkama optužbe a njegovi advokati branili su ga taktikom da je žrtva zamjene identiteta.

Također, po prvi put je predstavljeno stajalište da je razlog rata u BiH bio stvaranje "Velike Srbije".

Pretresno vijeće napominje "da je bio jedan od prvih članova SDS-a u općini Prijedor i, prema vlastitoj ocjeni, povjerljivi član SDS-a od koga je traženo da provede ključni plebiscit na području Kozarca. Kao organizator plebiscita u Kozarcu i predsjednik lokalnog SDS-a, optuženi je bio upoznat sa planom o Velikoj Srbiji i podržavao ga. On to i sam priznaje, kada opisuje sebe kao „iskrenog pristašu stvaranja Republike Srpske".

Suđenje je trajalo 79 dana a za tužiteljstvo je svjedočilo sveukupno 86 svjedoka.

Godine 1997. ICTY je donio presudu. Tadić je proglašen krivim za sljedeće zločine:

Hotimično lišavanje života; mučenje ili nečovječno postupanje; hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.)

Tokom napada na Kozarac i okolno područje, sudjelovao je u sakupljanju i prisilnom premještanju civila u zatočeničke logore.

Kao dio grupe Srba, udarao je rukama i nogama jednog zatočenika sve dok se ovaj nije onesvijestio, čime je direktno pomagao u ostvaranju zajedničkog nauma te grupe da nanese tešku fizičku patnju pripadnicima druge grupe.

Jednom zatočeniku je prijetio nožem, a onda ga je ubo.

Ubistvo (zločin protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja)

Ubio je dvojicu bošnjačkih policajaca u Kozarcu u proljeće 1992.

Sudjelovao je u ubistvu petorice muškaraca u Jaskićima, selu kraj Prijedora.

Osuđen je na 20 godina zatvora i poslan na služenje kazne u Njemačkoj. Tadić je uložio žalbu na svoju presudu, ali je ona odbijena.

Godine 2008., nakon dvije trećine odslužene kazne, pušten je na slobodu te je otputovao u Srbiju, pošto je dobio srbijansko državljanstvo.

(SB)

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.